SAŽETAK Psihijatriju je oduvijek karakterizirao niz različitih modela i pristupa poremećaju mentalnog zdravlja, koji su ponekad donosili napredak u kliničkoj praksi, ali su često bili praćeni kritikama unutar i izvan polja. Rehabilitacija psihijatrijskog bolesnika cjelovit je i složen proces usmjeren na zdrav način života unatoč postojanju simptoma bolesti ili poremećaja. Rehabilitacija se sastoji od organoterapije (psihofarmakoterapije), psihoterapije i socioterapije. Stoga se socioterapija definira kao segment unutar rehabilitacije, s grupnom dimenzijom koja se primjenjuje u terapijske svrhe. Socioterapija je područje u kojem je interpersonalnost ključni zahtjev, iako je njen pristup interpersonalnim društvima prilično drugačiji od pristupa psihoterapije. Iz tog razloga, gledište socioterapeutske ideologije naglašava terapijsku vrijednost mnoštva međuljudskih i društvenih situacijskih susreta koji se događaju u okruženju liječenja bolesnika. Socioterapeuti koriste i modeliraju društveno okruženje i komponente okoline za neku vrstu grupne terapije. U modernoj psihologiji, socioterapija se bavi time kako na pojedince utječu njihova okolina i odnosi s drugima i njihovom zajednicom. Razlikuje se od sociologije jer se sociologija odnosi na društvo i istraživanje skupina ljudi kao cjeline. Socioterapija se može provoditi na više načina, stoga se može podijeliti u nekoliko skupina, a to su grupna socioterapija, terapijska zajednica, podučavanje socijalnih sposobnosti, okupacijska terapija i rekreativna terapija.Medicinske sestre koje rade na psihijatrijskom odjelu imaju značajnu odgovornost za uspostavljanje terapijskog okruženja identificiranjem rizika od ozljeđivanja sebe i drugih, dopuštanjem bolesnicima izraziti svoje osjećaje i osiguravanjem sigurnog i ugodnog okruženja. Prema Američkom udruženju medicinskih sestara, odgovornost je medicinske sestre za mentalno zdravlje osigurati, organizirati i održavati terapijsko okruženje s bolesnicima i članovima zdravstvenog tima