SAŽETAK Stigmatizacija osoba s duševnim smetnjama odnosi se na proces označavanja i diskriminacije koje osobe doživljavaju zbog svoje dijagnoze ili mentalnog zdravlja. Stigma može proizlaziti iz predrasuda, neznanja, straha ili stereotipa koji se povezuju s duševnim smetnjama. To može dovesti do izolacije, marginalizacije, smanjenja samopouzdanja i ograničavanja pristupa zdravstvenoj skrbi, poslu i društvenim aktivnostima. Posljedice stigmatizacije osoba s duševnim smetnjama su ozbiljne. Osobe mogu patiti od osjećaja sramote, gubitka samopoštovanja i depresije. Stigma može otežati traženje pomoći i podrške, što može pogoršati njihovo stanje i otežati proces oporavka. Osim toga, stigmatizacija može stvoriti prepreke za inkluziju i ravnopravnost osoba s duševnim smetnjama u društvu. Da bi se suočili s ovim izazovom, potrebno je poduzeti niz mjera. Edukacija i podizanje svijesti o duševnim smetnjama ključni su koraci u suzbijanju stigme. Važno je pružiti točne informacije i obrazovanje kako bi se smanjila neznanja i rasprostranjenost predrasuda. Potrebno je osnažiti osobe s duševnim smetnjama, pružiti im podršku, te razviti inkluzivne politike i mjere kako bi se osigurala jednaka prava i prilike za sve. U zaključku je istaknuto da stigmatizacija osoba s duševnim smetnjama predstavlja ozbiljan izazov koji zahtijeva sveobuhvatan pristup. Kroz edukaciju, podršku i inkluzivne politike možemo smanjiti stigmu, poboljšati kvalitetu života osoba s duševnim smetnjama te promicati društvo koje je otvoreno, razumijevanje i prihvaćanje.