Kraniocerebralne ozljede uključuju ozljede lubanje i mozga. Imaju primarne i sekundarne posljedice i značajan su uzrok morbiditeta i mortaliteta. Klasificiraju se kao otvorene i zatvorene, primarne i sekundarne, te prema opsegu i težini ozljede prema Glasgow koma ljestvici. Godišnje u Republici Hrvatskoj od 1 000 000 osoba, njih 8 000 doživi neki oblik ozljede mozga. Činjenica koja zabrinjava je što veliki udio zahvaća mladu, radno aktivnu populaciju. Simptomi ovise o tipu i težini kraniocerebralne ozljede, no najčešće uključuju poremećaje svijesti, glavobolju, povraćanje, mučninu i nedostatak motoričke koordinacije. Najčešći uzroci ozljeda su uglavnom prometne nesreće, padovi sa visina, razne sportske ozljede, moždani udar te nasilni udarci na drugu osobu. Koliko će bolesnik imati posljedica svojih senzornih i motornih funkcija ovisi o mjestu i razini ozljede. U dijagnostici je neophodna procjena stanja svijesti pomoću GCS, te kompjutorska tomografija i magnetska rezonancija kao najznačajniji modaliteti dijagnostike kraniocerebralnih ozljeda. Zbrinjavanje bolesnika s kraniocerebralnom ozljedom započinje u prehospitalnim uvjetima, a u hospitalnim uvjetima se nastavlja u jedinici intenzivnog liječenja. Liječenje ovisi o vrsti i težini ozljeda. Može biti konzervativno i kirurško. Kirurško liječenje je indicirano kod epiduralnog ili subduralnog krvarenja kraniotomijom, evakuacijom hematoma i hemostazom. U ranoj fazi oporavka je bitna neurorehabilitacija čime se želi postići bolesnikov funkcionalni oporavak i prevenirati određene komplikacije povezane s liječenjem. Zdravstvena njega bolesnika je usmjerena na kontinuirano praćenje bolesnikovog općeg stanja, procjenu neurološkog statusa i vitalnih funkcija, a samim time se mogu pravodobno uočiti moguće komplikacije. Kako bi bolesnik zadržao najvišu razinu svoje neovisnosti nastoje se unaprijediti njegove fizičke, psihičke i socijalne sposobnosti.