Nepridržavanje savjeta liječnika i odstupanje od propisane terapije je značajan javnozdravstveni problem. Uobičajeno je pogoršanje zdravstvenog stanja što zahtijeva nove medicinske intervencije. To su dodatni financijski izdaci za zdravstvene fondove na globalnoj razini. Pacijenti na dugotrajnoj terapiji, koji prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije čine preko 70% troškova zdravstvene zaštite, osobito su često neadherentni prema propisanoj terapiji. U različitim zemljama provedena istraživanja pokazala su uglavnom slabu ustrajnost kod kroničnih pacijenata, koja se različitim mjerama u pojedinim sredinama i za pojedine skupine pacijenata pokušava unaprijediti. Neustrajnost je posljedica raznih čimbenika kao što su zanemarivanje liječničkih savjeta, izostanak prave komunikacije na relaciji liječnik–pacijent, nedovoljna medicinska educiranost pacijenta, visoka cijena lijeka, odustajanje pacijenta od posjete liječniku nakon prvog propisivanja, odustajanje pacijenta od uzimanja lijeka u ljekarni na izdani recept, neodustajanje od svakodnevnih navika na uštrb neuzimanja lijeka, veliki broj lijekova u svakodnevnoj uporabi od strane pacijenta i njegova zaboravljivost odnosno nemar, nuspojave lijekova, nedostatak lijekova, loša komunikacija s doktorom i sestrom. Liječenje kroničnih bolesti često zahtjeva dugotrajnu upotrebu lijekova. Iako su lijekovi za liječenje kroničnih bolesti učinkoviti, često se ne shvaća njihova prednost jer je ustrajnost kod kroničnih bolesnika niska. U različitim zemljama ustrajnost kod bolesnika koji pate od kronične bolesti je u prosjeku samo 50%. Mjerenje ustrajnosti pruža korisne informacije koje analiza samog ishoda liječenja samo za sebe ne može pružiti. Precizna procjena pacijentove ustrajnosti potrebna je za djelotvorno i učinkovito planiranje liječenja te nam također može poslužiti za pružanje adekvatnih preporuka u liječenju kako ne bi došlo do neželjenih ishoda liječenja. Budući da se često tvrdi da svi kronični bolesnici imaju visok stupanj neustrajnosti, istražili smo kohortu pacijenata s KOPB u Zagrebu i usporedili rezultate s objavljenim podacima u drugim bolestima. U našem istraživanju koristimo zagrebački upitnik (Čulig skala) koji je validiran i koristi se u istraživanjima u Hrvatskoj, ali i drugim državama (npr Indija). Istraživanje je provedeno u Referentnom centru za farmakoepidemiologiju Nastavnog zavoda za javno zdravstvo dr. Andrija Štampar. Rezultati istraživanja: Obuhvaćena su bila 103 ispitanika sa dijagnozom KOPB. Ustanovljeno je da su 82 (79,6%) ustrajna u terapiji. Pri usporedbi s istraživanjem u kojem je ispitivana ustrajnost pacijenata s dijabetesom vidjelo se da je prema našim rezultatima ustrajnost bolesnika s KOPB-om značajno veća. Zaključak: ispitanici su u ovom istraživanja imali ustrajnost od 79,6%. Dobra komunikacija na relaciji liječnik–pacijent uvelike pomaže pri uspostavi ustrajnosti, a povećanje adherencije osim dobrih učinaka na pacijentovo zdravlje (smanjenje simptoma, bolji ishod bolesti) ima pozitivan utjecaji na zdravstveni proračun: smanjenje troškova za dodatne intervencije.