Abstract | Kronična bubrežna bolest jedna je od vodećih javnozdravstvenih problema u svijetu.
Obilježena je progresivnim gubitkom bubrežnih funkcija: ekskrecijske, filtracijske,
metaboličke i endokrine. Kada dođe do završnog stadija bubrežne bolesti u organizmu se
počinju nakupljati otpadni proizvodi metabolizma i tekućina. Takvo stanje zahtijeva jednu od
metoda nadomještanja bubrežne funkcije: hemodijaliza, peritonealna dijaliza i transplantacija
bubrega. Pacijenti na dijalizi su imunokompromitirani te pripadaju u rizične skupine za razvoj
drugih organskih bolesti i infekcija. Samo liječenje dugotrajan je proces te u nekih traje
doživotno ukoliko ne dođe do transplantacije bubrega. Ono izaziva stres u svakog pojedinca jer
uzrokuje promjene u svakodnevnom životu. Mijenjaju se dotadašnje navike i aktivnosti,
prehrana i unos tekućine, položaj u obitelji i zajednici. Pacijenti teško prihvaćaju verificiranu
dijagnozu, gube samopouzdanje i dolazi do stvaranja obrambenih mehanizama kojima lakše
prolaze kroz novonastalo stanje. Počinju se povlačiti u sebe, negativno su orijentirani prema
sebi, bližnjima i zdravstvenim djelatnicima koji im žele pomoći te postepeno postaju asocijalni.
Svi ti čimbenici rezultiraju stvaranjem psiholoških poremećaja kao što su depresija,
anksioznost, dijalizna demencija i poremećeni međuljudski odnosi.
Veliku ulogu ima zdravstveni tim, koji uključuje liječnika, medicinsku sestru, psihijatra,
psihologa, da prepozna takva psihološka stanja kako bi na vrijeme i na pravi način pomogao
oboljelom. Važno je stvoriti odnos povjerenja, ali opet zadržati profesionalnost, ugodnu okolinu
u kojoj će pacijent, bez osuđivanja, moći iznijeti svoje osjećaje i brige.
Razvoj tehnologije i istraživanja poboljšali su kvalitetu života pacijenata na hemodijalizi
te produljili životni vijek. Unatoč tome, neki pacijenti ne mogu ili ne žele prihvatiti dijagnozu
što ih dovodi do razvoja tjeskobe i depresije dok drugi, uz pomoć psihološke podrške obitelji
i/ili bližnjih i zdravstvenih djelatnika, prihvate „novi život“, ali takvi su, nažalost, rijetki. Bitno
je ne gubiti nadu, biti zahvalan ljudima koji vam žele pomoći te novim saznanjima kako živjeti
život što je duže i kvalitetnije moguće. |