Parkinsonova bolest spada u hipokinetičke poremećaje pokreta i druga je po redu najčešća neurodegerativna bolest nakon Alzhemerove bolesti. Nastaje kao posljedica propadanja dopaminergičnih neurona supstancije nigre. Kroničnog je i progresivnog tijeka te na kraju u potpunosti djeluje na sposobnost funkcioniranja bolesnika. Prepoznatljivi motorički simptomi bolesti ispoljavaju se kad bolest zahvati 50-70% neurona. Zahvaljujući razvoju neurološke znanosti uspješno se liječi nadomjesnom terapijom levedopamina. Skrb za oboljelog zahtijeva cjelovit, interdisciplinaran pristup u koji su uključeni neurolog, medicinska sestra, fizijatar i fizioterapeut, radni terapeut te psiholog. Sestrinska skrb za takvog bolesnika zahtijevano je područje, te medicinskim sestrama/tehničarima koji rade na neurološkim odjelima ili se susreću u svom radu sa takvim bolesnicima donosi mnoge izazove. Individualizacija i prilagodba plana zdravstvene njege bolesniku i njegovim potrebama preduvjet je uspješne zajedničke suradnje i pozitivno utječe na kvalitetu pružene skrbi. Dosadašnje spoznaje o bolesti i mogućnostima njenog liječenja uvelike su utjecale na poboljšale kvalitete i produljenje života bolesnika.