Unutar čitavoga genoma mogu postojati nestabilne i polimorfne regije trinukleotida koje se patološki višestruko ponavljaju i nazivamo ih dinamičkim mutacijama. Iako se u čovjekovu genomu normalno nalaze ponavljajući trinukleotidni nizovi koji pridonose evolucijskoj plastičnosti, onoga trenutka kada broj ponavljanja postane abnormalan, odnosno prijeđe vrijednost praga iznad kojeg se promjene u genotipu očituju patološki na fenotipu, takvi ponavljajući tripleti uzrokuju bolesti. Ekspanzija trinukleotidnih ponavljanja (trinucleotide repeat, TNR) može se događati i u kodirajućim i u nekodirajućim regijama DNA. Iako ponavljanja u kodirajućim regijama utječu na patološku transkripciju i translaciju proteina, pojava u nekodirajućim regijama također će se manifestirati bolešću. Postoji nešto manje od 50 poremećaja čija se patologija temelji na abnormalno ponavljajućim nizovima trinukleotida. Ovaj rad usredotočen je na genotip-fenotip korelacije onih najčešćih, a to su Huntingtonova bolest, fargilni X sindrom, spinocerebelarna ataksija, miotonična distrofija i Friedreichova ataksija. Dinamičke mutacije prvo su opisane kod fragilnog X sindroma koji je najčešći nasljedni uzročnik intelektulanih poteškoća. Iako postoje brojni mehanizmi obrane ljudskog genoma od ovakvih „ekspanzija“, pacijenti sa abnormalnim brojem ponavljajućih tripleta imaju teške kliničke slike obilježene brojnim neurodegenerativnim i neuromuskularnim poremećajima. Bolesti su karakterizirane pojavom anticipacije, odnosno manifestiranjem simptoma bolesti u sve ranijoj dobi i u sve težem obliku iz generacije u generaciju. Razlog tomu je sve veći broj trinukleotidnih ponavljanja kod potomstva, što upućuje na dinamiku samih mutacija. Fenotip bolesti najviše će ovisiti o spolu roditelja prenositelja i broju trinukleotidnih ponavljanja zastupljenih u njihovu genomu koja se prenose na potomstvo. Liječenje ovakvih poremećaja većinom je simptomatsko, no veliki napredak u razumijevanju patofizioloških mehanizama i definiranje genotip-fenotip korelacija bolesti, omogućili su razvoj novih terapijskih pristupa koji uz ostale uključuju i antisense oligonukleotidnu metodu te metode uređivanja genoma kao najistaknutije.