Poremećaji vezani za mišićnu funkciju mogu bit urođeni, nasljedni ili posljedica ozljeda kao što su prijelomi, kontuzije, uganuća i iščašenja. Ujedno mogu biti posljedica posturalnih opterećenja, sindroma prenaprezanja, dugotrajne imobilizacije, reumatskih i metaboličkih bolesti te ujedno uzrokovani poremećajima centralnog i perifernog živčanog sustava. Temelj uspješne rehabilitacije jest postavljanje pravilne fizioterapijske dijagnoze. Pravilnu dijagnozu omogućuju standardizirani testovi i metode procjene poremećaja mišića. Područje primjene fizioterapije postalo je s godinama sve opširnije, nailazimo na nju u gotovo svakom kliničkom području kao npr. u neurologiji, ortopediji, pedijatriji, pulmologiji, reumatologiji pa sve do ustanova socijalne skrbi kao i u sportskim klubovima. Patofizološka znanja o pojedinim bolestima omogućuju razvoj rehabilitacijskih tehnika i time poboljšanje stanja pacijenta. Fizioterapeut ima ulogu rehabilitatora, ali i ulogu evaluacije samog ishoda terapije. Iz tog razloga sve je veća potreba za novim dijagnostičkim i evaluacijskim metodama u fizioterapiji. Fizioterapijska procjena, prvi kontakt fizioterapeuta i pacijenta, sastavni je dio fizioterapijskog procesa. Uloga procjene je uvid u stanje pacijenta te postavljanje fizioterapijske dijagnoze. Fizioterapeut se koristi raznim metodama kao što su početni intervju, opservacija, palpacija, razni testovi mišićno-koštanog sustava, metode funkcionalnih testova kako bi postavio točnu fizioterapijsku dijagnozu te plan fizioterapije, kao i praćenje evaluacije tretmana.