Abstract | Psihijatrijski bolesnici u akutnoj fazi nemaju uvid u težinu vlastite bolesti te ih je stoga nužno u situacijama kada ugrožavaju sebe, druge ili imovinu prisilno hospitalizirati. U radu će biti opisan postupak hospitalizacije i zakonska rješenja koja to reguliraju.
Prisilna hospitalizacija je upućivanje duševnog bolesnika u bolnicu u nuždi koju izazove vrsta bolesti, ali i neka situacija. Prihvatljiva je kao rješenje ako to zahtijeva potreba liječenja (medicinska indikacija) ili da se „društvo“ zaštiti od psihički oboljelih (socijalna indikacija), odnosno da se oni zaštite od vlastitih postupaka (vitalna indikacija).
Medicinske indikacije su: psihotični poremećaji – psihoze (sch, paranoidne, afektivne, alkoholne, senilne itd.); nepsihotični poremećaji (intenzivne afektivne reakcije, teže intoksikacije drogom ili alkoholom, eretična stanja kod nedovoljno duševno razvijenih itd.); drugi psihički poremećaji (samo u periodima pogoršanja, granični poremećaji ličnosti, poremećaji ličnosti kod organskih oštećenja mozga, teži oblici neurotskih poremećaja itd.).
Za prisilnu hospitalizaciju moraju biti ispunjena oba kriterija iz članka 22. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama iz 1997. godine, da je pacijent osoba s težim duševnim smetnjama i da njegovo ugrožavanje okoline odnosno vlastite osobe proizlazi upravo iz tih smetnji, te da je izraženo u visokom stupnju baš u vrijeme donošenja odluke o prisilnom zadržavanju. Obitelj u tom slučaju treba tražiti pregled liječnika opće medicine ili liječnika hitne pomoći, koji pacijenta pregleda, napiše povijest bolesti i izda bolničku uputnicu. Ako se pacijent protivi pregledu i odbija bolničko liječenje, liječnik traži pomoć službene osobe Ministarstva unutarnjih poslova (1). Obrazac isprave s odgovarajućim sadržajem propisuje ministar zdravstva. U ispravi moraju biti naznačeni i obrazloženi razlozi zbog kojih doktor medicine smatra prisilni smještaj nužnim (1).
Prisilna hospitalizacija je postupak prisilnog dovođenja i zadržavanja bolesnih osoba u psihijatrijskoj ustanovi a propisana je ZZODS-om, jer predstavlja lišavanje slobode osobe zbog čega je povezana s pitanjima o temeljnim ljudskim pravima. Prisilna hospitalizacija primjenjuje se kada sud zatraži prisilno zadržavanje od ustanove ili kad ustanova zatraži odobrenje suda za prisilno zadržavanje. U slučajevima kad je specijalist psihijatar utvrdio potrebu prisilnog zadržavanja osobe, mora u roku 12 sati od donošenja potrebe za prisilnom hospitalizacijom obavijestiti nadležni Županijski sud i Centar za socijalnu skrb, sa priloženom medicinskom dokumentacijom u kojoj je obrazložena potreba za prisilnim zadržavanjem.
Sudac Županijskog suda po primitku obavijesti, je dužan u roku 72 sata posjetiti bolesnika i razgovarati s bolesnikom ako to dozvoljava zdravstveno stanje bolesnika, te treba donijeti odluku o daljnjem zadržavanju bolesnika kroz maksimalno 8 dana. U tom periodu sudac imenuje psihijatrijskog vještaka koji će vještačiti postoji li potreba za prisilnim zadržavanjem i imenuje odvjetnika koji zastupa interese bolesnika. Ako je utvrđeno opravdano zadržavanje, bolesnik ostaje na liječenju 30 dana. Ako je potrebna daljnja hospitalizacija i nakon perioda od 30 dana, traži se ponavljanje postupka, te se određuje prisilni smještaj još 3 mjeseca. Svaka sljedeća potreba za prisilnom hospitalizacijom određuje se na period od 6 mjeseci.
Odluke o prisilnoj hospitalizaciji donose se u izvanparničnom postupku iz kojeg je javnost izuzeta. Prisilno hospitalizirana osoba otpušta se kad prestanu razlozi zbog kojih je određeno prisilno zadržavanje, a odluku o tome donosi voditelj odjela ili psihijatar kojeg je voditelj posebno ovlastio. |