Poremećaji pokreta manifestiraju se pojavom nevoljnih pokreta ili poremećajima izvoĊenja voljnih pokreta. Općenito se dijele u dvije skupine, hiperkinetičke i hipokinetičke poremećaje. Hipokinetički poremećaji podrazumijevaju usporene pokrete, voljna motorika je reducirana, uz poremećaj hoda i posturalnih refleksa. Suprotno njima, hiperkinetički poremećaji obilježeni su pojavom spontanih nevoljnih pokreta (na primjer tremor, tik, koreja, balizam). Parkinsonova bolest glavni je predstavnik poremećaja pokreta obilježena simptomima skupine hipokinetičkih poremećaja. Jedna je od najčešćih neurodegenerativnih progresivnih bolesti i od nje boluje više od 1,2 milijuna ljudi u Europi. Etiologija Parkinsonove bolesti nije poznata unatoč istraživanjima koje se provode intenzivno provode, iako se zna da su simptomi rezultat degeneracije bazalnih ganglija ili njihove disfunkcije. Mnogi stručnjaci smatraju da je uzrok bolesti rezultat interakcije okolišnih i genskih čimbenika. Težina kliničke slike ovisi o stupnju deficitadopamina u strijatumu, a taj deficit bi trebao biti oko 80 do 90% prave razinedopamina u strijatumu da bidošlo do razvoja kliničke slike. U ranoj fazi bolesti postojeći neuroni u substanii nigri kompenziraju manjak neurona povećanim lučenjem dopamina. Dijagnoza je klinička. Detaljne pretrage su potrebne samo ako ima sumnje u dijagnozu. Snimanje magnetske rezonance (MRI) preciznije je od CT-a, na primjer za otkrivanje infarkta, fokalne glioze ili atrofije (nastupa, na primjer u putamenu u multiploj sistemskoj atrofiji). Zdravstvena njega bolesnika ima veliki značaj kod poboljšanja fizičkog kapaciteta, sprečavanju sekundarnih komplikacija i smanjenje boli. Parkinsonova bolest je neurodegenerativna bolest koja se uspješno liječi supstitucijskom terapijom levodopom (derivat dopamina), što je bila prava revolucija nakon otkrića manjka dopamina u bazalnim ganglijima. Danas je sve više studija koje dokazuju da uz farmakološko liječenje podjednako važnu ulogu ima vježbanje.