Bol je neugodan individualni osjećaj koji je teško opisati jednom jedinstvenom definicijom, jer svatko od nas doživalja i podnosi bol na različit način. Svjetsko udruženje za bol donjelo je 1979. godine definiciju boli: „Bol je neuogdan emocionalni i osjetni doživljaj povezan sa stvarnim ili potencijalnim oštećenjem tkiva“. Bol možemo klasificirati na razne načine: kao perifernu ili kao centralnu, kao normalno i patološko funkcioniranje živaca; prema patogenetskom razvoju bol dijelimo bol na nocicepcijsku, neuropatsku, psihosomatsku i psihogenu bol, te prema trajanju na akutnu i kroničnu. Liječenje, odnosno suzbijanje boli zahtijeva multidisciplinirani pristup. U liječenju boli razlikujemo dvije glavne skupine liječenja: farmakološko i nefarmakološko liječenje boli. Farmakološko liječenje boli uključuje neopioidne analgetike i to ponajviše nesteroidne protuupalne lijekove, te opioidne angeltike i adjuvantne anageltike (antiepileptike i antidepresive). Nefarmakološko liječenje može biti nekirurško i kirurško. Nekirurško liječenje uključuje različite oblike fizikalne terapije, kao što su lokalna primjena hladnoće i topline, primjena struja, elektromagnetskih valova, ultrazvučnih valova, laserskih zraka, primjena vode (hidroterapija), akupuntkuru i gimnastiku; u nefarmakološki oblik liječenja također spada i potporno psihijatrijsko/psihološko liječenje. Kirurški postupci uzrokuju trajno oštećenje živaca i primjenjuju se samo kao posljednja mogućnost oslobađanja od neizdržive boli. Osnovni princip je presijecanje puteva kojima se bolni podražaj širi. Uloga medicinske sestre u liječenju boli sastoji se od prikupljanja podataka, procjenjivanja kritičnih čimbenika koji dovode ili su doveli do nastanka boli, istraživanja vodećih obilježja boli kod bolesnika, specifičnih sestrinskih intervencija i ciljeva. S obzirom na trajanje boli, razlikujemo različite principe u liječenju akutne i kronične boli. U liječenju akutne boli najčešće se radi o primjeni isljučivo farmakoloških oblika liječenja, dok se u kroničnom obliku liječenja boli više uviđa multidiscipliniarni pristup. U liječenju akutne boli razlikujemo različite tehnike, a to su: sistemska primjena analgetika, PCA (prema eng. Patient controlled analgesia), regionalne tehnike kao što su spinalna i epiduralna anestezija, te regionalni živčani blokovi. Nedostatno liječena akutna bol najvažniji je čimbenik razvoja snažnog stresnog odgovora te okidač pojave niza teških komplikacija. Kronična nemaligna bol danas je znatan, učestao i složen klinički problem koji uvelike utječe na funkcionalni status i kvalitetu života bolesnika. Ona je jedan od najčešćih – ako ne i najčešći razlog posjeta bolesnika liječniku obiteljske medicine. Kod kronične terapije boli je multimodalna terapija učinkovitija od monoterapije, gdje farmakoterapija treba olakšati provođenje rehabilitacijskog plana s ciljem funkcionalnog napretka i bolje kvalitete života. Poseban oblik liječenja boli je liječenja kronične maligne boli. Najčešće se s terapijom započinje prekasno, rabe se neodgovarajuće doze lijekova ili u najgorem slučaju liječenje boli je zanemareno zbog brige za druge simptome. Napredak u medicini, koji je malignu bolest pretvorio u kroničnu dijagnozu, pred nas je postavio izazov rješavanja tegoba u posebno osjetljive skupine bolesnika.