Život je splet sretnih i tužnih događaja. Normalna reakcija čovjeka na tužni događaj ili na sretni događaj mora se moći razlikovati od reakcije koja je simptom nekog poremećaja. Duševni poremećaji koji prednjače u pojavnosti su poremećaji raspoloženja koje nazivamo i afektivnim poremećajima. Glavna karakteristika poremećaja raspoloženja je raspoloženje koje je promijenjeno što je upravo opisano i u samom nazivu poremećaja. Afektivni poremećaji utječu na cjelokupan život i funkcioniranje oboljelog. U afektivne poremećaje spada i depresija koja je javnozdravstveni problem zbog projekcije koja govori da će do 2030. godine postati najveći problem zdravstvenog sustava bogatih zemalja. Depresija nastaje djelovanjem brojnih različitih faktora pa se tako može zaključiti da je depresija rezultat djelovanja genetike, životnog iskustva, utjecaja okoline i biologije. Depresija je bolest sama za sebe ali i simptom neuroloških, kroničnih, onkoloških, psihijatrijskih bolesti. Vodeća obilježja depresivnog poremećaja su prisutnost osjećaja žalosti, utučenosti, neraspoloženosti, slabosti, bezvoljnosti, izostanka poticaja, bezvrijednosti, beznađa, besmislenosti, tjeskobe, nemira, nesanice, smanjenja libida, bolova, poteškoća koncentriranja i suicidalne misli i ideje. Ako navedeni simptomi traju dulje od dva tjedna tada govorimo o depresivnom poremećaju. Depresivni poremećaj se dijeli na depresivnu epizodu, bipolarni poremećaj, povratni depresivni poremećaj, perzistirajući afektivni poremećaj, postpartalnu depresiju. Dijagnoza depresivnog poremećaja se postavlja na temelju anamneze, simptoma i znakova te razvoja bolesti. Liječenje se temelji na kombiniranju lijekova i psihološkog liječenja s ciljem umanjenja simptoma i znakova, uspostavljanja normalnog funkcioniranja i smanjenje mogućnosti recidiva. Zdravstveni djelatnik koji najviše komunicira s bolesnicima i s njima provodi najviše vremena je medicinska sestra koja upravo iz tog razloga prva uočava odstupanja od „normalnog“ i uobičajenog ponašanja.