Down sindrom je jedan od najčešćih genetskih poremećaja. Uz njega se vežu određena karakteristična obilježja izgleda. Ako je djetetov izgled specifičan za Down sindrom, na osnovu kariotipa djeteta u kojem je pronađeno pola ili cijeli 21. kromosom viška, potvrdit će se dijagnoza. Unatoč razlikama u odnosu na opću populaciju, zajedničko svim osobama s Down sindromom samo je određeni stupanj intelektualnim poteškoća te višak 21. kromosoma. Postoji niz značajnih zdravstvenih problema u svim organskim sustavima koji su češći u osoba s Down sindromom te se mogu javiti od djetinjstva pa do odrasle dobi. Detaljan prikaz psihomotoričkog razvoja djece dovodi do zaključka kako je razdoblje psihomotoričkog razvoja kod djece s Down sindromom duže nego kod djece tipičnog razvoja. Motoričko planiranje često je područje poteškoća za djecu s Down sindromom. Usvajanjem odgovarajućeg, potpornog pozicioniranja promicat će se samoregulacija i olakšati sudjelovanje djeteta u osjetilnim iskustvima kroz oralno- motoričku koordinaciju. Osnovne motoričke vještine kod dojenčadi i male djece s Down sindromom postižu se većinom istim redoslijedom kao i kod njihovih vršnjaka, samo znatno kasnije. Kada se gledaju osnovne fine motoričke vještine i vještine pisanja, čini se kako djeca s Down sindromom ovladaju uspješno vještinama otprilike u istoj dobi kao i njihovi vršnjaci. Međutim, kako vještine postaju složenije, čini se da se povećava razlika u dobi usavršavanja vještina između djece sa i bez Down sindroma. Vještine koje djeca s Down sindromom najkasnije usvajaju su vještine samozbrinjavanja zbog toga što zahtijevaju fine motoričke pokrete koji predstavljaju veliki izazov djeci s Down sindromom. Glavni uzroci koji dovode do kašnjenja u motoričkom razvoju, odnose se na karakteristike Down sindroma odnosno na hipotoniju, hipermobilnost zglobova te zakašljele reflekse. Također, prisutna su kašnjenja u senzomotoričkom razvoju. Poremećaj senzorne integracije kod djece s Down sindromom je jako čest. Disfunkcija senzorne obrade može utjecati na razvoj igre, društveno sudjelovanje, obrazovanje i samoregulacije. Važnost rane intervencije vidljiva je iz činjenice kako su upravo prve 3 godine života najaktivnije razdoblje razvoja mozga. Kao rezultat rane intervencije, javlja se funkcionalan odnos između djeteta i okoline. Temeljno načelo u intervenciji poremećaja senzorne integracije je omogućavanje planiranih i kontroliranih osjetnih podražaja s adaptivnim odgovorima kako bi se povećala razina organiziranosti mozga. Usporedba razvoja djece tipičnog razvoja i djece s Down sindromom dovodi do spoznaja različitosti te na taj način naglašava određena područja intervencije kao i pristupe što je i cilj ovoga rada.