Reiterov sindrom pripada grupi seronegativnih spondiloartritisa, a možemo ga definirati kao upalni artritis koji nastaje kao imunomodulirani odgovor na infekciju negdje drugdje u organizmu. Infekcije su najčešće u urogenitalnom ili gastrointestinalnom traktu. Kod dijagnosticiranja ne postoji jedinstven test, potrebna je kombinacija različitih parametara kao što su klinička slika i laboratorijske pretrage. Dijagnoza se postavlja temeljem dijagnoze infekta i kliničke slike monoartritisa ili oligoartritisa, pretežito donjih ekstremiteta, koja nastaje 2-4 tjedna nakon infekcije. Može biti zahvaćena kralježnica uz izvanzglobne manifestacije bolesti kao što su entezitis, tenosinovitis, burzitis, daktilitis, konjunktivitis, iritis i mukokutane lezije. Obično se javlja u dobi od 15-40 godina podjednako u oba spola. Suzbijanje primarnog infekta antibioticima je nužno kako bi se skratilo liječenje simptoma te spriječio recidiv. U fizioterapijskoj procjeni kroz subjektivni i objektivni pregled dobiva se uvid u fazu bolesti i teškoće koje pacijent ima. Analizom dobivenih podataka planira se odgovarajuća terapija. Kao i za druge upalne artritise terapija je usmjerena kontroli boli i upale i prevenciji zglobnih oštećenja. U akutnoj fazi se primjenjuju nesteroidni antireumatici i analgetici. Terapija je usmjerena suzbijanju boli i prisutnih edema. Mirovanje se preporuča kao terapijska mogućnost u slučajevima upalno promijenjenog zgloba, kada je svrha mirovanja smanjenje bola i upale zahvaćenog zgloba, te poboljšanje općeg stanja bolesnika. Nakon toga se kreće s terapijskim vježbama. Njome se postiže poboljšanje pokretljivosti i funkcije zglobova, ali i pozitivni fiziološki i psihološki učinci. Fiziološki učinci uključuju smanjenje rizika nastanka komplikacija, dok psihološka korist počiva na smanjenju anksioznosti i razvoja depresije, poboljšanju općeg stanja i postizanju relaksacije. Terapijske vježbe uključuju respiratorne, izotoničke i izometričke vježbe. U kasnijoj fazi se provode vježbe s otporom s ciljem jačanja izvanglobnih struktura kako bi se smanjilo opterećenje na zahvaćeni zglob. Ne smiju se izostaviti niti vježbe propriocepcije i balansa. Važna je i edukacija pacijenta i njegove obitelji kako bi razumijevali metodu i tijek liječenja, koristi od terapije i preventivno-terapijske mjere. Komunikacijom s pacijentom dobivamo i veću aktivnu suradnju pacijenta što olakšava izvođenje terapija i ubrzava sami oporavak.