Abstract | Filozofija primijenjene bioetike temelji se na pogled na svijet u cjelini. Čovjek kao dio te cjeline, na sebi nosi bioetičku odgovornost za ispravnost i moralnu dužnost. Razvoj bioetike došao je kao posljedica iznenadnog razvoja biotehnologije gdje su se pojavile dileme u vidu opravdanosti primjene novih tehnoloških dostignuća. Američka bioetika razvila se pod utjecajem Van Rensselaer Pottera koji je prvi koristio termin bioetika u publikacijama i zauzimao se za stavljanje bioetike kao nove disciplime, dok se u Europi to odvilo pod utjecajem Fritz Jahra, njemačkog etičara i pastora. Njegova promišljanja bazirala su se na važnosti moralne odgovornosti znanstvenika koji su u doticaju sa svim oblicima života. Bioetika u Hrvatskoj, oslonila se na te utjecaje, pa su se kroz devedesete pojavili značajni bioetički članci domaćih autora. Neki od njih su Ivan Šegota, Ivan Supek, Nenad Visković, Nada Gosić i dr. Promatrajući bioetiku i fizioterapiju, u središtu djelovanja je čovjek. U skladu s tim, jačanje fizioterapije kao djelatnosti također je otvorilo nove složene etičke probleme. Na tragu manjka istraživanja i stručne literature bioetike u fizioterapiji, smatra se da je razina fizioterapije u bioetici niska. Problematika u fizioterapiji veže se za samog fizioterapeuta i za njegov doprinos pacijentu. To uključuje razinu bliskosti između pacijenta i fizioterapeuta, udio odgovornosti pacijenta, kao i emocionalne potresenosti fizioterapeuta koji je u doticaju s bolesti, boli, onemogućenosti i drugim negativnim emocijama proizašlih iz narušenog zdravlja pacijenta. Rizični čimbenici za stvaranje sindroma izgaranja zahvaćaju više žene i mlade, a obuhvaćaju potplaćenost, slabe povratne informacije o radu, manjak motivacije, potpore i kontrole ishodima rada, prevelike obaveze i odgovornost. Sindrom se javlja u obliku simptoma kao što su osjetljivost, razdražljivost, kronični umor, apatija, glavobolja, opći osjećaj neraspoloženja, emocionalne iscrpljenost i/ili visokog stupnja depersonalizacije, a može se prepoznati kroz česte izostanke radnika s posla. Sposobnost bioetičkog postupanja fizioterapeuta u radu, proizlazi iz odgovarajuće bioetičke edukacije koja je tek u povojima, ali ipak prisutna. Smatra se da je za podizanje profesionalnosti fizioterapije osim primjene aktualnih praktičnih znanja fizioterapeuta, potrebno jačati komunikacijske vještine, osobnost i kritičko razmišljanje o bioetičkim preprekama u radu, kao i alatima za nošenje sa stresnim situacijama što je velik prostor gdje će bioetička edukacija u budućnosti biti još više zastupljena. |