Radiologija je znanost i dijagnostička medicinska struka koja se bavi proučavanjem i praktičnog primjenjivanja rendgenskog zračenja, također objedinjuje niz znanstvenih metoda usmjerenih na dobivanje podataka o patološkom procesu u ljudskom tijelu. Područje njene primjene je opširno i koristi se u medicini, veterini, stomatologiji, eksperimentalnoj biologiji itd. Kod primjene različitih vrsta energija kao što su rendgensko zračenje, magnetska rezonancija i ultrazvučni valovi u velikom broju zemalja uvriježio se naziv radiologija. Njemački fizičar William Conrad Röntgen ujedno i prvi dobitnik nobelove nagrade za fiziku napravio je prvu rendgensku sliku 1895. god., a dr. Köhler je već 1905. god. opisao granice normalnog i patološkog tkiva na rendgenogramima. Od tog vremena rendgenologija se počela brzo razvijati i ubrzo postaje vodeća medicinska struka. U ranim fazama razvoja razvija se radiografska metoda u početku s nativnim prikazom, a kasnije iza 30-ih godina prošlog stoljeća prikaz je poboljšan upotrebom kontrastnih sredstava. Daljnjim razvojem radioloških kontrastnih sredstava bio je odlučan poticaj u napretku rendgenske dijagnostike u smjeru prikazivanja pojedinog prikazivanja različitih organskih sustava kao što su flouroskopija, linearna tomografija, artrografija, urografija itd. Nakon 1960. god. razvija se ultrazvučna dijagnostika, a 1970-ih god. konvencionalna angiografija je zamijenjena digitalnom verzijom s mogućnošću trenutne suptrakcije dijagnostičkog prikaza (DSA). 1980-ih god. na već dobro ustanovljenim teorijskim osnovama razvija se CT (kompjutorizirana tomografija) dijagnostika, a nakon 1990-ih MR (magnetska rezonancija) dijagnostika. Unutar svake radiološke metode razvijeni su specifični postupci posebne namjene s dinamičnim ili trodimenzionalnim prikazom (Doppler, CTA, MRA). Krajem 20. stoljeća razvija se intervencijska radiologija, snažna grana u radiologiji koja koristi vlastite originalne metode palijativnog i definitivnog liječenja. Sve dijagnostičke metode određene su propisanim uvjetima snimanja odnosno skeniranja, za svaku vrstu izvedbe posebno, a radiologija je u tom smislu najbogatija (više od 150 različitih vrsta snimki). Dijagnostičkoj ulozi zadnjih je godina pridodana nova dimenzija koja otvara široke perspektive i daje novi poticaj u struci, a to su terapijski postupci koji se temelje na originalnoj radiološkoj metodi i specifičnoj instrumentaciji. Dijagnostička i intervencijska radiologija ujedno i činitelji moderne radiologije, usko su povezani. Dijagnostika prethodi intervenciji, a postupci i rezultati intervencije prate sa standardnim dijagnostičkim metodama. Iako u suvremenoj radiologiji se sve više upotrebljava ultrazvučna dijagnostika i magnetska rezonancija koji ne koriste rendgenske zrake, pretežni dio radiološke dijagnostike još uvijek se oslanja na rendgensko 2 zračenje. Danas možemo rendgenske metode svrstati u konvencionalne i suvremene. Od konvencionalnih metoda neke su u fazi moderniziranja kao što su digitalna radiografija ili digitalna flouroskopija, dok se druge povlače iz uporabe i nestaju npr. konvencionalna tomografija, flourografija, mijelografija itd. [1]