Abstract | Cerebralna paraliza najčešći je uzrok teških neuromotornih odstupanja u dječjoj dobi. Ona označava grupu neprogresivih, ali često promjenjivih motoričkih poremećaja kojima je uzrok razvojni poremećaj ili oštećenje mozga u ranom stadiju razvoja. Cerebralna paraliza kompleksan je medicinski, psihološki i socijalni problem. Ona opisuje skup poremećaja kod razvoja držanja i pokreta koje izazivaju poteškoće i ograničenje aktivnosti. Registar djece s cerebralnom paralizom u Europi (SCPE) daje prijedlog koji pojednostavljuje i ujednačuje klasifikaciju cerebralne paralize koja se temelji na neurološkim simptomima, a obuhvaća tri osnovna tipa - spastični, ataktični i diskinetski tip. Spastična cerebralna paraliza najčešći je tip cerebralne paralize i pogađa oko 75% djece, a dijeli se na jednostrani spastični i obostrani spastični tip cerebralne paralize. Cilj rada je prikazati fizioterapijsku procjenu i intervenciju kod djece s obostranim spastičnim tipom cerebralne paralize. U fizioterapijskoj procjeni kod djece s obostranim spastičnim tipom cerebralne paralize koriste se brojni testovi i specifične klasifikacije. Koristi se klasifikacijski sustav grubih motoričkih funkcija (GMFCS), procjena grubih motoričkih funkcija (GMFM88&66), klasifikacijski sustav manualne sposobnosti (MACS), funkcionalna skala pokretanja (FMS), modificirana Ashworth skala te međunarona klasifikacija funkcioniranja, onesposobljenja i zdravlja (ICF-CY). Uvođenjem fizioterapijske intervencije smanjuje se utjecaj oštećenja mozga na razvoj cerebralne paralize. Fizioterapijska intervencija kod djece s obostranim spastičnim tipom cerebralne paralize usmjerava se na postizanje opsega pokreta, prevenciju razvoja deformacija koje se povezuju s cerebralnom paralizom, ispravljanje abnormalnih obrazaca i pokreta kojima je uzrok neurološka disfunkcija te na pripremu djeteta za funkcioniranje u svakodnevnici kroz funkcionalne zadatke. Prema kliničkoj slici i postavljenim ciljevima u intervenciji često se provode terapije poput terapije senzorne integracije, Bobath koncept, hipoterapija, Vojta princip, Halliwick koncept te se primjenjuju noviji pristupi u fizioterapiji. Svako dijete je individualno pa je važno dobro procjeniti dijete kako bi se znala odrediti terapija koje će biti najučinkovitija za njega. Motivacija i odnos između fizioterapeuta, djeteta i obitelji važni su faktori za uspješnost (re)habilitacije. Ukoliko dijete, obitelj i terapeut imaju uvid u probleme i rade na istim ciljevima, ti ciljevi se obično i realiziraju. |