Abstract | U današnje je vrijeme šećerna bolest jedna od najraširenijih kroniĉnih bolesti. Broj oboljelih je u konstantnom porastu što predstavlja globalnu opasnost te zbog toga zahtijeva povećanu pozornost Svjetske Zdravstvene Organizacije (WHO). PogaĊa sve dobne skupine, neovisno o spolu. Oĉituje se kao nemogućnost gušteraĉe da proizvodi dovoljno inzulina ili nemogućnošću stanica da koriste inzulin. Ona, kao kroniĉna bolest, vodeći je uzroĉnik nastanka kroniĉnih komplikacija te kao takva bitno utjeĉe na kvalitetu ţivota oboljelog. Njezine komplikacije mogu uzrokovati invalidnost oboljelog, a konaĉno i smrt oboljelog. Komplikacije se dijele na akutne i kroniĉne. U akutne ubrajamo hipoglikemija, hiperglikemija, dijabetiĉka ketoacidoza, dijabetiĉko hipersmolarno neketotiĉno stanje i acidoza mlijeĉnom kiselinom. One nastupaju brzo i u kratkom vremenskom razdoblju, a ako se promptno ne lijeĉe, mogu dovesti do smrtnog ishoda. Kroniĉne komplikacije nastaju kod dugogodišnjih dijabetiĉara, a dijele se na mikrovaskularne i makrovaskularne. U prve svrstavamo retinopatiju, nefropatiju i neuropatiju, a u druge koronarnu arterijsku bolest, periferne vaskularne bolesti, cerebrovaskularna bolest i dijabetiĉko stopalo. Osim kroniĉnih komplikacija, na kvalitetu ţivota oboljelog utjeĉe i svakodnevna skrb o samome sebi, što zahtijeva veliki voljni napor, motivaciju i ustrajnost. Samostalna skrb ukljuĉuje svakodnevnu provedbu terapije, nadzor razine glukoze u krvi nekoliko puta dnevno, njega nogu i stopala, pomno planiranje tjelesnih i dnevnih aktivnosti, što kod mnogih moţe izazvati osjećaj potištenosti. Fizioterapija u procesu lijeĉenja šećerne bolesti ima iznimno veliku ulogu. Osim što provedbom terapijskih vjeţbi bolesnik odrţava te unaprjeĊuje lokomotorni i respiratorni aparat, on prevenira i nastanak te progresiju kroniĉnih komplikacija. Uz to, ona ima i socio – etiĉni aspekt. Proces fizioterapije ukljuĉuje holistiĉki pristup, a u samome centru procesa nalazi se oboljeli. Da bi provedba fizioterapijskog procesa bila uspješna i imala pozitivan uĉinak, najvaţnija je uspostava dobrog odnosa na relaciji pacijent – fizioterapeut, a najvaţniji element samog odnosa ĉini dobra komunikacija. IzmeĊu ostalog, autonomija i angaţman pacijenta, uzajamno povjerenje i razumijevanje, aktivno slušanje te izbjegavanje stereotipa i predrasuda neki su od sastavnih elemenata dobrog odnosa. Edukacijom i motivacijom pacijenta fizioterapeut pomaţe u ostvarenju zadanih planova i ciljeva. Ispunjavanje obaveza i ciljeva povećava zadovoljstvo oboljelog, što u konaĉnici dovodi i do unaprjeĊenja kvalitete ţivota oboljelog. |