Abstract | Parkinsonova bolest je kronična, progresivna, neurodegenerativna bolest koja nastaje kao posljedica smanjene proizvodnje neurotransmitera dopamina. Prvi ju je opisao James Parkinson 1817. godine u eseju o „drhtajućoj paralizi“. Glavni motorički simptomi bolesti su bradikinezija, rigor, tremor u mirovanju i posturalna nestabilnost, a oni nastupaju kada se izgubi 70% dopaminergičkih neurona u supstanciji nigri. Osim motoričkih, mogu se pojaviti i mnogi drugi nemotorički simptomi kao što je oštećenje njuha i autonomnih funkcija, depresija, anksioznost i tegobe sa spavanjem. Etiologija bolesti nije poznata, ali smatra se da je PB uzrok međusobnog djelovanja genetskih i okolišnih čimbenika. Dijagnoza se postavlja na temelju kliničke slike, a liječenje je simptomatsko, usmjereno na ublažavanje simptoma i poboljšanje kvalitete života. Bolest se ne može izliječiti, ali mnogi lijekovi mogu pomoći u kontroliranju simptoma, a u liječenju se osim primjene lijekova provodi fizioterapija te kirurško liječenje. Fizioterapija ima bitnu ulogu u liječenju PB, a glavni cilj je poboljšati hod, balans, posturu, poboljšati aktivnosti svakodnevnog života i izvođenje transfera. U procjeni neurološkog statusa koriste se skale pomoću kojih se ocjenjuje uznapredovalost bolesti, kao što su Hoehn-Yahr skala te jedinstvena skala za procjenu stupnja Parkinsonove bolesti. Objektivnim mjernim testovima, kao što je Test „ustani i idi“, dobiva se uvid u osnovne parametre poput mišićnog tonusa, reakcije ravnoteže, pokretljivosti i funkcionalne aktivnosti. Nakon procjene dolazi intervencija koja se odnosi na planiranje, primjenu i modifikaciju fizioterapijskih postupaka te mora biti individualno osmišljena za svakog pacijenta, ovisno o njegovim ciljevima i potrebama. Provode se terapijske vježbe, hidroterapija, Bobath koncept, PNF te ostali fizioterapeutski postupci ovisno o prisutnim poteškoćama. Pristup oboljelima treba biti sveobuhvatan te zahtijeva timsku suradnju. Učinkovita komunikacija, odgovarajuće preporuke drugim članovima tima, zajedničko postavljanje ciljeva i zajednički doprinos planovima liječenja važni su elementi timske suradnje. Glavni cilj timskog pristupa je pružanje profesionalne njege u svim motoričkim i nemotoričkim aspektima tijekom cijelog tijeka bolesti. |