Multipla skleroza (nadalje u tekstu označena kraticom MS) je kronična i progresivna bolest koja pogađa mlađu odraslu populaciju. Neurološki su simptomi vrlo različiti, nepredvidivi, kratkotrajni, stereotipni i učestali, poput oštećenja vida, fizičkog i mentalnog umora, upala mokraćnih puteva, poremećaja osjeta, dizartričnog govora, abnormalne osjetljivosti na dodir, temperaturu i bol, spazma, depresije, tremora, ataksije i kognitivnih smetnji. Pacijenti s MS percipiraju nesigurnost u kontekstu bolesti vezano za simptome, dijagnozu, tretman, odnos s pomažućima te planove za budućnost, zbog čega događaje doživljavaju stresnima te im je otežano suočavanje s tim događajima. Kasnije rezultira poteškoćama u psihosocijalnoj prilagodbi u društvenoj sredini, kao i tijekom rehabilitacijskog procesa. Pacijenti s MS pripadaju u domenu palijativne skrbi, što je aktivna i potpuna skrb o pacijentima s progresivnom bolešću, usmjerena na kontrolu simptoma te na psihološku, duhovnu i socijalnu potporu pacijentu i obitelji. Prema tome, skrb o pacijentima s MS zahtijeva angažman interdisciplinarno/transdisciplinarno ustrojenog stručnog tima, što odgovara rehabilitacijskom, integrativnom modelu u kojem je pacijent u središtu tretmana kojeg sinergijski i holistički orijentirano osmišljavaju razni stručnjaci. Nasuprot tome, u medicinskom, paternalističkom modelu najvažnije odluke za pacijenta donosi isključivo liječnik. Potonji je model na udaru kritike bioetike kao ,,nadinterdisciplinarne znanosti'', istovremeno i snažnog društvenog pokreta u kojem se susreću različite znanosti, pristupi i svjetonazori koji se okupljaju kako bi se artikuliralo, raspravljalo i riješilo etička pitanja vezana za život u cijelosti. Bioetika se u kontekstu palijativne medicine temelji na nekim važnim načelima moderne medicinske etike, a to su načela dobročinstva, neškodljivosti, autonomnosti, pravednosti, istinitosti, terapijske razmjernosti, dvostrukog učinka, prevencije, nenapuštanja i tretmana boli. S obzirom na to da fizioterapija zauzima važno mjesto u rehabilitacijskom procesu pacijenta s MS, stvara se blizak fizički odnos između fizioterapeuta i pacijenta, a isti se temelji na suradnji, povjerenju i aktivnoj empatiji fizioterapeuta. Poimanje aktivne empatije u zdravstvu obuhvaća prepoznavanje patnje kod druge osobe, razumijevanje univerzalnosti ljudske patnje, osjećaj emocionalne bliskosti s pacijentom koji pati, toleriranje vlastitih teških osjećaja koji se mogu pojaviti kao što su nelagoda, frustracija i ljutnja, te djelovanje i motiviranost da se pomogne pacijentu.