Hospitalizacija djeteta podrazumijeva odvajanje od obitelji i poznate okoline, promjenu svakodnevnog načina života kao i niz neugodnih iskustava koja su suprotna razvojnim potrebama djeteta. Neadekvatan pristup i uvjeti tijekom hospitalizacije mogu je učiniti štetnom za emocionalni razvoj djeteta. Fenomen hospitalizma pojavljuje se kod djece koja su odvojena od roditelja te se može opisati razdobljima kroz koja djeca prolaze tijekom prilagodbe na bolničku sredinu: razdobljima protesta, očaja i prividnog prihvaćanja. Prema Konvenciji o pravima djeteta, treba voditi brigu da se djetetom smatra osoba do navršene osamnaeste godine života te prema toj činjenici koncipirati principe bolničkog zbrinjavanja djece. Zdravstveni djelatnici trebali bi se dodatno educirati o pravima djeteta kao pacijenta i zalagati se za njihovo poštivanje i provođenje. Kako bi se osigurala čim potpunija humanizacija bolničkog liječenja djece, nužan je individualni pristup svakom djetetu, uključivanje i informiranje roditelja u njegu i liječenje, a ne treba zanemariti niti važnost dobre i kvalitetne komunikacije. U ovom završnom radu govori se o hospitalizmu u djece u odnosu na bioetički model autonomije i paternalizma. Takav je model ujedno najzahtjevniji za liječnika jer preuzima ozbiljnost i težinu stručne i moralne odluke. Navedeni su i pojedini dokumenti koji se tiču prava djece, te se na kraju spominje važnost i oblici dječje participacije.