Abstract | Poremećaji disanja predstavljaju najčešća i najteža patološka stanja kod djeteta, naročito kod novorođenčadi. Mehanička ventilacija odnosi se na primjenu tehnologije za obavljanje funkcije disanja bolesnicima koji to nisu u stanju činiti samostalno, a postavila je kamen temeljac u modernoj kritičkoj skrbi za djecu. To je jedna od često korištenih životnih potpora koju je potrebno jasno razumjeti, odnosno osigurati optimalnu njegu i minimizirati rizike i komplikacije koji su povezani uz njenu primjenu. Mehanička ventilacija ima za cilj omogućiti normalnu ventilaciju i oksigenaciju, kao i smanjenje rada disanja djeteta tijekom oporavka od respiratorne insuficijencije, a da pri tome sekundarna oštećenja pluća budu minimalna. Može se podijeliti na invazivnu i neinvazivnu ventilaciju, a koja metoda će se koristiti ovisi o stanju djeteta i duljini potrebe ze istom. Osim klasične podjele, mehanička se ventilacija može podijeliti i prema svom modalitetu, a to su konvencionalna, visokofrekventna i ventilacija preko ECMO sustava. Trajanje mehaničke ventilacije ovisi o uzroku respiratornog zatajenja, a nakon inicijalnih postavki respiratora, slijedeći se parametri mijenjaju ovisno o stanju djeteta, odnosno prema nalazu plinskih analiza krvi, prvenstveno nalaza ugljičnog dioksida i, razine kisika i zasićenosti krvi kisikom. Mehanička ventilacija može uzrokovati respiratorne, cirkulatorne, metaboličke i renalne komplikacije, a glavni fiziološki preduvjet uspješnog odvajanja od respiratora je to da respiratorni kapacitet bude veći od respiratornog opterećenja. Zdravstvena njega djeteta na mehaničkoj ventilaciji zahtijeva multidisciplinarni pristup te specifična znanja i vještine medicinske sestre. Medicinska sestra sudjeluje kod provođenja postupka intubacije, odgovorna je za pripremu respiratora, monitoring djeteta na mehaničkoj ventilaciji, sprječavanje komplikacija, održavanje prohodnosti i tolate dišnih puteva te nutritivnu potporu. |