Tumor želuca drugi je po smrtnosti i četvrti po učestalosti svih karcinoma u svijetu. Incidencija raste s dobi pa je tako više od 75% oboljelih starije od 50 godina (najčešće između 60. i 80. godine života) sa 1,5 do 2 puta češćom pojavom u muškaraca nego u žena. Zbog relativno kasnog postavljanja dijagnoze, što je posljedica nespecifičnih simptoma, dugogodišnje preživljavanje je loše, osim u bolesnika s lokaliziranom bolesti. Često naglašavan gubitak apetita i gadljivost prema mesu i još nekim jelima nije ni čest ni postojan znak tumora želuca. Javlja se u uznapredovaloj fazi razvoja, rijetko, gotovo iznimno u ranim fazama. Bolest se dijagnosticira dok je još lokalizirana, samo 10 do 20% bolesnika. Zbog relativno kasnog postavljanja dijagnoze, što je posljedica nespecifičnih simptoma, dugogodišnje preživljavanje je loše, osim u bolesnika s lokaliziranom bolesti. Iako je, ukupno gledajući, učestalost tumora želuca posljednjih desetljeća u padu, zabrinjava porast učestalosti tumora smještenog u gornjim dijelovima želuca, osobito u bolesnika mlađih od 40 godina. Tumor želuca je drugi najznačajniji uzrok smrti u Hrvatskoj od kojeg umire svaki četvrti stanovnik. Medicinska sestra ima jako veliku ulogu u svemu jer mora stvoriti specifičan odnos s oboljelim kako bi saznala njegove stvarne brige i probleme, informacije koje bolesnik od nje zatraži (realne, ne pružanje lažne nade) te primjena intervencija koje su usmjerene na ublažavanje ili rješavanje problema. Primjenjuju se intervencije medicinske sestre koje su usmjerene na rješavanje psiholoških poteškoća i fizičkih problema. Pružanje potpore bolesniku i obitelji (istraživanjem dokazano da bolesnici koji se nadaju i optimistični su bolje podnose procese liječenja i oporavka). Najčešće potrebne intervencije su psihički problemi poput anksioznosti, depresije i delirija