Dijagnostika probavnog sustava u dječjoj dobi opisana je brojnim pregledima koji zahtjevaju prilagodbu i modificiranje standardiziranih postupaka snimanja. Pacijenti dječje dobi razlikuju se od ostalih pacijenata po anatomskim i fiziološkim karakteristikama te, što je jedna od važnijih razlika, osjetljivija su i podložnija štetnim učincima ionizirajućeg zračenja što treba uzeti u obzir i posvetiti veliku pažnju pri odabiru radioloških slikovnih metoda. Također je potrebna suradnja i razumijevanje često uznemirenih roditelja djece, a i samog djeteta za dobivanje najoptimalnijeg prikaza i dijagnostički korisnih informacija. Uspoređujući načine snimanja koje se koriste kod odraslih pacijenata s pedijatrijskim pacijentima nema većih i značajnijih razlika, ali se razlike javljaju u pripremi i detaljima izvedbe. Neophodno je za radiološkog tehnologa razumijeti razloge i poznavati metode modifikacije kako bi se uspješno prilagodili djetetu te kako bi se izbjegla nepotrebna dodatna snimanja koja potencijalno mogu biti štetna. Među najčešćim metodama snimanja pedijatrijskih pacijenata spadaju ultrazvučna dijagnostika te dijagnostika putem magnetske rezonance. Načini snimanja nisu invazivni te ne koriste izvore ionizirajućeg zračenja u bilo kojem trenutku snimanja. Za razliku od navedenih metoda, radiografija i kompjutorizirana tomografija upotrebljavaju ionizirajuće zračenje što može uzrokovati strah, kako i kod roditelja tako i kod same djece. Kompjutoriziranu tomografiju (CT) u dječjoj dobi poželjno je izbjegavati uvijek kada je to moguće te koristiti samo ako je neophodno za zdravlje djeteta. Svaka od navedenih metoda koristi različite sebi svojstvene i jedinstvene načine oslikavanja za dobivanje dijagnostički vrijedne informacije. Tehnike snimanja imaju svoje prednosti i nedostatke te su sposobne pouzdano, kvalitetno i sa sigurnošću utvrditi razna patološka stanja i bolesti. Neke su metode komplementarne dok je u većini slučajeva dovoljan jedan modalitet za prepoznavanje nepravilnosti u zdravlju probavnog sustava djeteta. Kontrastna sredstva mogu se i smiju upotrebljavati u svim dobnim skupinama djeteta. Koriste se izmijenjena količina kontrastnog sredstva što se svodi na proračunato doziranje prema tjelesnoj težini djece osim kod starijih adolescenata. Točnu dozu kontrastnog sredstva izračunava radiolog koji vodi pretragu individualno za svako dijete.