Uvod: Kvaliteta života definira se kao percepcija pojedinca o njegovoj životnoj poziciji u kontekstu kulturoloških i vrijednosnih sustava u kojima živi te u odnosu na njihove ciljeve, očekivanja, standarde i brige. Kvalitetu života bolesnika može se smatrati pouzdanim pristupom poboljšanju kvalitete zdravstvenih usluga. Kvaliteta života internističkih bolesnika prolazi kroz različite nepoželjne promjene; tako da većina ovih bolesnika ima problema s nekim aspektima kvalitete života zbog posebnog stanja njihove bolesti. Cilj: Utvrditi koliko se u određenom vremenskom razdoblju narušava kvaliteta života hospitaliziranih intenističkih bolesnika. Metode: Istraživanje je provedeno u Klinici za unutarnje bolesti Kliničkog bolničkog centra Zagreb, uporabom standardiziranih upitnika za procjenu kvalitete života. Odgovori ispitanika analizirani su konvencionalnim statističkim programima. Rezultati: U provedenom istraživanju nisu utvrđene statističke značajnosti, osim u Modelu 3: utjecaj dijagnoze, dobi, depresije i boli u usporedbi s ograničenjem zbog emocionalnih problema. Model 3 se ne može interpretirati jer pretpostavke nisu valjane. Prevelika je razlika između emocionalnih problema kod AML i NHL što se može tumačiti s iskustvom iz struke jer je kod AML znatno lošija liječnička prognoza nego kod NHL. NHL ima znatno bolju prognozu za izliječenje. Zaključak: Produljena hospitalizacija kroničnih internističkih bolesnika uslijed depresije, boli ili drugih razloga štetna je zbog brzog smanjenja mišićne mase, mineralne gustoće kostiju i oštećenja ostalih tjelesnih sustava koji su vidljivi već u prvom tjednu mirovanja, što se dodatno pogoršava kod osoba s kroničnom bolešću. Terapijske strategije za omogućavanje rane rehabilitacije i tjelesne aktivnosti moraju biti razvijene zajedno s kulturom tjelesne aktivnosti u okruženju kritične skrbi tijekom hospitalizacije. Rješavanje ovih problema omogućit će prelazak paradigme bolesnika koji miruje u bolesničkom krevetu na bolesnika koji je fizički aktivan i pokretan.