Karcinom pluća je, usprkos poboljšanju u dijagnostici i liječenju, ostao jedan od vodećih uzroka smrtnosti. Razlog tome je što bolesnici obično nemaju specifične simptome u ranom stadiju bolesti. Velikoj većini se karcinom dijagnosticira kada je bolest već u uznapredovalom stadiju, stoga je i ukupno petogodišnje preživljenje nisko i iznosi ispod 20% (16). Rizik nastanka raka pluća značajno raste sa starosnom dobi. Gotovo 70% ljudi s dijagnozom raka pluća stariji su od 65 godina, a manje od 3% ukupnog broja oboljelih čine osobe mlađe od 45 godina (17). U Hrvatskoj je rak pluća drugi najčešći rak u muškaraca, a treći najčešći među ženama. Glavni rizični čimbenik kod nastanka raka pluća, posebice raka pluća malih stanica (SCLC) je pušenje cigareta. Neki od ostalih faktora rizika su izloženost radonu, azbestu, arsenu, niklu i sličnim kancerogenima, prehrambene navike, te genetska obiteljska predispozicija. U liječenju karcinoma pluća najvažnija je pravovremena dijagnoza, pri čemu se koriste brojne neinvazivne i invazivne metode. Dijagnostika započinje anamnezom i fizikalnim pregledom, nakon čega slijedi laboratorijska analiza, citološka analiza, invazivnije metode kao što su bronhoskopija, aspirat četkicom, bronhoalveolarna lavaža, transtorakalna punkcija, te ukoliko prije navedene metode nisu dovele do valjane dijagnoze, primjenjuju se više invazivne metode kao što su medijastinoskopija i torakotomija. Od rendgenskih pretraga najčešće se radi RTG srca i pluća i CT toraksa. Za procjenu proširenosti bolesti koristi se CT abdomena i mozga, MR mozga, UZV abdomena, PET, PET/CT, scintigrafija pluća i kostiju. Osnovni principi liječenja raka pluća su: kirurško liječenje, kemoterapija, radioterapija (zračenje), ciljano liječenje i imunoterapija, vrlo često kombinacija nekoliko navedenih metoda. Liječenje ovisi o histološkom tipu tumora, stupnju proširenosti i općem stanju bolesnika. U ranom stadiju nemikrocelularnog karcinoma, odnosno ograničenom stadiju mikrocelularnog karcinoma, kada je rak ograničen na pluća, glavno liječenje jest kirurška resekcija. Kod uznapredovalog stadija NSCLC primjenjuje se multimodalna terapija, dok je kod metastatskog stadija, kako kod NSCLC, tako i kod SCLC, najčešća primjena kemoterapije i palijativne radioterapije (16). Nekada standardnu 2D radioterapiju, danas je zamijenila 3D radioterapija i u sve češćim slučajevima IMRT. Uz navedene, novije radioterapijske metode čija primjena postaje sve raširenija, su VMAT, SBRT i stereotaksijska radiokirurgija. Protonska radioterapija je posebna vrsta radioterapije za koju su potrebni ciklotroni koji proizvode protone. Ciklotroni su značajno skuplji od linearnih akceleratora i zahtijevaju značajno više prostora. Zbog toga je terapija protonima ograničena na manji broj radioterapijskih centara u Europi i svijetu, te se u Hrvatskoj ne koristi.