Respiratorni distres sindrom (RDS) je poremećaj disanja novorođenčeta zbog nedostatnog stvaranja surfaktanta i strukturne nezrelosti pluća. Isključivo se javlja kod prijevremeno rođene djece. Što je kraće trajanje trudnoće to je veći rizik za pojavu RDS-a. Simptomi se pojavljuju odmah po porodu ili unutar nekoliko sati. Ako se liječenju ne pristupi pravovremeno moze doći do zatajenja disanja, hipoksije, te u konačnici i smrti novorođenčeta. Dijagnoza se postavlja na temelju simptoma: tahipneja koju mogu pratiti i povremene apneje, ječanje i stenjanje, nalaza na plućima, plinskoj analizi krvi, rendgenogramu pluća na kojem se vide tzv“mliječna pluća“, te na osnovi majčine anamneze. Nekadašnji „zlatni standard“ u liječenju RDS-a bio je: endotrahealna intubacija, primjena surfaktanta i mehanička ventilacija. U novije vrijeme došlo je do velikih promjena, te se po novim smjernicama ranom primjenom kontinuiranog pozitivnog tlaka u dišnim putevima (CPAP) može se izbjeći invazivna mehanička ventilacija. A kod blažeg oblika RDS-a i bez surfaktanta može doći do oporavka novorođenčeta. Cilj ovog preglednog rada je prikazati osnovne pojmove o samoj bolesti, dijagnostici, liječenju-najnovijim smjernicama, kao i pristup djetetu s RDS-om kroz proces zdravstvene njege, te koliko je medicinska sestra važan član tima u liječenju novorođenčadi oboljele od RDS-a.