Cerebralna paraliza (CP) je neprogresivno stanje koje je nastalo kao posljedica ozljede mozga u ranom stadiju razvoja. Učestalost CP je 2 – 2,5 na 1000 rođene djece dok etiologija može biti različita. Može se raditi o kongenitalnim, genetskim, upalnim, infektivnim, anoksičnim, traumatskim i metaboličkim faktorima. Važno je istaknuti kako se 75% slučajeva oštećenja mozga dogodi prenatalno. Djeca s oštećenjem mozga koje se dogodi prenatalno, perinatalno ili postnatalno koriste grube motoričke funkcije na drugačiji način od djece koja nemaju oštećenje mozga. CP se prije svega odnosi na poremećaj posture i pokreta čije su promjene moguće tijekom vremena. Fizioterapeuti imaju bitnu ulogu u promjeni kliničkog obrasca djece s CP te utječu na reorganiziranje načina izvođenja pokreta koristeći se plastičnosti mozga. Cilj ovoga rada bio je prikazati važnost klasifikacije grubih motoričkih funkcija djece s CP pri određivanju sposobnosti obavljanja aktivnosti svakodnevnog života. Klasifikacijski sustav grubih motoričkih funkcija (Gross Motor Function Classification System – GMFCS) koristi se za utvrđivanje razine grubih motoričkih funkcija prilikom obavljanja svakodnevnih aktivnosti kao i za prognoziranje funkcionalne sposobnosti djeteta s CP u budućnosti. Prema GMFCS grube motoričke funkcije podijeljene su u razine od I do V. Razina I predstavlja najveću, a razina V najmanju samostalnost. GMFCS sustav ocjenjuje djetetove funkcije pokretanja uključujući korištenje pomagala, kao i način na koji ono sjedi, stoji ili hoda. Podijeljen je u 5 starosnih kategorija, prije druge godine života, od druge do četvrte godine, od četvrte do šeste godine, od šeste do dvanaeste godine, od dvanaeste do osamnaeste godine. GMFCS skala pokazala se jednom od najvažnijih u modernoj fizioterapiji djece s CP te ima veliki klinički značaj. GMFCS sustav klasifikacije opisuje trenutnu sposobnost, ali predviđa i buduću sposobnost izvođenja grubih motoričkih funkcija. Zahvaljujući tome što GMFCS daje opis razine grubog motoričkog funkcioniranja olakšava se komunikacija između kliničara. Također daje potrebne informacije roditeljima treba li prilagoditi okolišne uvjete u svrhu povećanja funkcionalnih sposobnosti tijekom izvođenja aktivnosti svakodnevnog života.