Nakon nesreća, maligne bolesti su drugi vodeći uzrok smrti kod djece i adolescenata u dobi od prve do četrnaeste godine života. Ranije je cjelokupni tretman za djecu i adolescente s malignim oboljenjima bio usredotočen isključivo na dijagnozu i liječenje. Preživljavanje djece oboljelih od malignih bolesti značajno se poboljšalo posljednjih godina. To se pripisuje razvoju nacionalnih i međunarodnih kliničkih ispitivanja koja ubrzavaju protok novijih saznanja. Kvaliteta života je izuzetno važna. Iako je Svjetska zdravstvena organizacija vrlo široko definirala zdravlje prije pola stoljeća, zdravlje se mjeri usko i iz perspektive manjka, često pomoću mjere smrtnosti. Budući da su medicinski i javni zdravstveni napredci doveli do liječenja i boljeg izlječenja malignih bolesti i odgođene smrtnosti, bilo je logično da oni koji mjere zdravstvene ishode počnu procjenjivati zdravlje ne samo na temelju spašavanja života, već i u smislu poboljšanje kvalitete življenja. Cilj ovog rada je prikazati utjecaj malignih bolesti na kvalitetu života kod djece i adolescenata te naglasiti ulogu radnog terapeuta kod ove vrste pacijenata. Maligne bolesti imaju štetno djelovanje na cjelokupno funkcioniranje ljudskog organizma. Promjene u funkcioniranju nastaju pri pojavi prvih simptoma, a kasnije se uočavaju kod primjene metoda liječenja (kemoterapija, radioterapija, kirurški zahvat), a mogu se javiti i čak par godina nakon liječenja. Posljedice ovise o vrsti tumora, lokaciji tumora, prijašnjem zdravstvenom stanju, genetici i dobi djeteta. Većina djece i adolescenata izliječenih od tumora izvijestili su o fizičkoj i psihološkoj kvaliteti života sličnom ili višom od zdrave kontrolne skupine. Čimbenici rizika za lošiju kvalitetu života bili su vrsta raka, vrsta liječenja, nuspojave liječenja i vrijeme od dijagnoze. Čimbenici za bolju kvalitetu života bili su starija dob, pozitivni osjećaji poput sreće i optimizma, socijalne podrške i strategije suočavanja. Radno terapijske intervencije s djecom i adolescentima oboljelih od maligni bolesti su usmjerene na održavanje, poticanje i rehabilitaciju, osjetilno-motoričkih, kognitivnih i psihosocijalnih komponenata izvođenja aktivnosti dnevnog života te sprečavanje invaliditeta i promicanje funkcionalnosti djece. Koriste se strategije za smanjenje boli, očuvanje energije, sprečavanje invaliditeta i deformiteta, pomoć u prilagodbi na promjene koje donosi bolest u svrhu što je više mogućeg samostalnijeg izvođenja aktivnosti samozbrinjavanja, produktivnosti i slobodnog vremena, čime se izbjegavaju situacije invalidnosti zbog novonastale situacije.