Abstract | Kardiopulmonalna reanimacija predstavlja postupak ponovne uspostave disanja i cirkulacije kod životno ugroženog djeteta. Vrijeme je ključna stavka u reanimaciji. Što je ranije započeta kardiopulmonalna reanimacija (KPR), to je veća šansa za oporavak djeteta. Dijete nije čovjek u malom. Postoje anatomske i fiziološke specifičnosti, te posebne tehnike oživljavanja djece i novorođenčadi. Naravno, posebnosti se mijenjaju, kako kroz dojenačko i novorođenačko doba, tako sve do adolescentske dobi. Što je dijete mlađe, to su frekvencija srca i disanje ubrzaniji. Potrebno je razlikovati osnovne mjere oživljavanja djece od onih naprednih, koje provodi samo educirano medicinsko osoblje. Ono mora biti dobro educirano o postupcima kardiopulmonalne reanimacije, a stečena znanja i vještine moraju biti redovito obnavljane. Posebnost na koju treba obratiti pažnju prilikom izvođenja KPR je: količina upuhivanja zraka, te jačina pritiska na prsnu kost. Upuhivanjem prevelike količine zraka, te presnažnim pritiskom na prsnu kost, nećemo ništa doprinijeti, već stanje ugroženog djeteta možemo samo pogoršati. Upravo u tome „leži“ razlog važnosti razlikovanja postupaka oživljavanja kod novorođenčeta, djeteta od 2.-8. godine,te kod djeteta starijeg od 8 godina, kod kojeg vrijede pravila reanimacije jednaka kao i kod odraslog čovjeka. Simptomi koji prethode kardiorespiratornom arestu su: nagli poremećaj svijesti, prestanak disanja, te prestanak rada srca. Utapanja, otrovanja, opekline, gušenje stranim tijelom, te razne bolesti samo su neki od nerijetkih uzroka, koji često iziskuju reanimaciju. Dojenče najčešće doživi respiratorni arest zbog aspiracije stranog sadržaja, bilo da se radi o hrani ili sitnim predmetima, zatim zbog upale dišnih putova, a ponekad može biti riječ o sindromu iznenadne dojenačke smrti (SIDS). Srčani zastoj najčešće se javlja u djece mlađe od godinu dana zbog bolesti dišnog sustava i u adolescenata, uglavnom zbog ozljeda. U dječjoj dobi u vodstvu je respiratorni, dok kod odraslih prednjači srčani zastoj. Rano prepoznavanje, brz i siguran transport do ustanove, te dobra postreanimacijska skrb ključ su uspješnog oporavka. |