Telemedicina je sustav koji uporabom telekomunikacijske tehnologije podupire izmjenu podataka i pružanje zdravstvene zaštite na daljinu. Tipovi podataka obuhvaćaju audio i video zapis ili slike – primjerice, razmjenu digitalna radiografije u teleradiologiji. Danas je većina telemedicinskih usluga aktivna u industrijski razvijenim zemljama, iako taj trend polako slijede i zemlje u razvoju. Telemedicina otvara nove mogućnosti učenja i obrazovanja. U medicinskoj praksi i u obrazovanju se očekuje pomoć u savladavanju suvremene poplave znanstvenih i stručnih podataka, ali se također moraju očekivati duboke promjene u načinu zdravstvenog rada i učenja. Zasada su očekivanja i tehnološke mogućnosti daleko veće od realnih postignuća. Povijest telemedicine, ili liječenja na daljinu, imalo je nekoliko svojih razvojnih faza. Ključnu prekretnicu u razvoju mobilne informacijske tehnologije mnogi vide u projektima američke vlade i NASA-e (National Aeronautics and Space Administration), 1960-ih godina te kasnijim projektima s vojskom. Godine 1964. NASA predstavlja IMBLMS (Integrated Medical and Behavioral Laboratories and Measurement Systems) program. Taj program je bio nadogradnja i proširenje ranijih sustava za praćenje vitalnih znakova. Godine 1971., zbog rezanja troškova, IMBLMS program nije testiran u svemiru. Prvi veliki test telemedicine uslijedio je 1985. godine nakon stravičnog potresa u Mexico Cityu i 1988. godine nakon još jedan velikog potres u Armeniji u kojem je poginulo između 25 i 50 tisuća ljudi. Ovaj događaj je bio iznimno važan zbog suradnje Amerike i Sovjetskog Saveza. Nastao je program „Space Bridge to Armenia“ koji je bio prvi međunarodni telemedicinski projekt. Kategorije telemedicine su: store and forward - prikupljanje kliničkih, medicinskih i/ili ili bioelektričnih podataka pacijenata, njihov prijenos na udaljenu lokaciju i analiza podataka u offline načinu rada. remote monitoring – promatranje stanja i vitalnih funkcija pacijenta u realnom vremenu koristeći različite tehnološke uređaje i rješenja. real time interactive services – interakcija između pacijenta i pružatelja skrbi u realnom vremenu. Telemedicinski projekti najbrojniji su u SAD-u gdje federalna vlada godišnje ulaže više od 100 milijuna dolara u takve projekte. Europska unija ulaže oko 3 milijuna eura godišnje u telemedicinu, što je prilično malo u usporedbi s Amerikom, no raznorazni privatni projekti i ulaganja omogućuju Europi jednu od najboljih telemedicinskih usluga. Kao najbolji primjer možemo uzeti skandinavske zemlje, točnije Finsku. Usporedno s porastom broja istraživanja o mogućnostima primjene telemedicine u svijetu, započelo je i uvođenje telemedicine u Hrvatskoj. Najprije je to bilo samo područje znanstvenog interesa, no ubrzo se započelo i s njenom praktičnom primjenom. U zadnjih deset godina, hrvatska telemedicina se razvila iz skoro nepostojeće prakse u sustav koji godišnje pacijentima pruži više od 20000 usluga. Jedna od prvih primjena telemedicine na ovim prostorima dogodila je za vrijeme Domovinskog rata. Liječnici bolnica Dr. fra Mato Nikolić, u Novoj Bili u Bosni i Hercegovini, vodili su konzultacije s liječnicima u Hrvatskoj. Godine 2005. osnovan je Zavod za telemedicinu, a pet godina poslije, nakon integracije telemedicinskih usluga u zdravstveni sustav, mijenja ime u Hrvatski zavod za telemedicinu. Za usporedbu, 2012. godine se na godišnjoj razini obavilo 2064 usluga telemedicine, što je deset puta manje nego danas, a prije desetak godina, kad je Zavod počeo sustavno evidentirati usluge, obavljeno ih je samo 159. Predviđa se da će se razvoj telemedicine koncentrirati na širenje mreže telemedicinskih centara u svim područjima deficitarnim medicinskim stručnjacima, zatim na širenje broja zastupljenih medicinskih struka, proširenje palete zdravstvenih usluga koje se telemedicinom mogu obaviti, a na red će doći i razmjena zdravstvenih podataka o pacijentima između Hrvatske i drugih europskih država.