Ahilova tetiva glavna je okosnica uspravnog hoda koja ljude razlikuje od ostalih živih bića na Zemlji. Uz takav značaj dolaze i veliki zahtjevi koji moraju biti zadovoljeni kako bi sve sinergistički funkcioniralo. Uslijed evolucije Ahilova tetiva je doživjela drastične promjene kako bi postigla osobine i karakteristike potrebne za današnji stil života. Niska metabolička stopa i dobro razvijena anaerobna proizvodnja energije neophodna je za podnošenje opterećenja kroz duži vremenski period bez izazivanja ishemije. Međutim, niska metabolička stopa rezultira i sporijim procesom cijeljenja nakon ozljede. Velike sile prilikom trčanja, skakanja koje su dio svakodnevnog rituala sportaša, ali i rekreativaca proizvodi veliki stres na tetivu. Loši trenažni procesi, često mijenjanje podloge, neadekvatna obuća, nepovoljni biomehanički odnosi i ostali unutarnji i vanjski čimbenici pogoduju razvijanju sindroma prenaprezanja. Iako se tetiva biomehanički prilagodila za repetativna ponavljanja uz utjecaj snažnih sila, postoji granica kapaciteta apsorbiranja koja je specifična za svakog pojedinca s obzirom na predispozicije i okolnosti. Vrlo često prvi stadiji Ahilove tendinopatije budu zanemareni zbog relativno tolerirajuće boli koja se javlja tijekom i neposredno nakon aktivnosti. Ovisno o području boli postoji podjela na insercijsku i neinsercijsku tendinopatiju. Takav slučaj gdje nisu nastupile degenerativne promjene(tendinitis) na samoj tetivi uz fizioterapijsku intervenciju su lako reverzibilne; problem nastaje kad zanemarena prelazi u kronični stadij(tendinoza) koji iziskuje specifičnu i dugotrajnu rehabilitaciju. Elektrodijagostičkom obradom, odnosno dijagnostičkim ultrazvukom i magnetskom rezonancijom, potvrđuje se dijagnoza na koju se sumnja. Nadalje fizioterapijskom procjenom, procjenjuje se stanje okolnih tkiva te stanje okolnih struktura, kao i eventualno odstupanje u posturi i pokretanju. Kvalitetna fizioterapijska procjena smjernica je za određivanje kratkoročnih i dugoročnih ciljeva te metoda liječenja. U akutnoj fazi najčešće se upotrebljava RICE metoda, dok se u kroničnoj fazi koriste elektroterapijske procedure kao što su terapijski ultrazvuk i TENS, te terapijske vježbe, odnosno vježbe istezanja i jačanja zahvaćenog segmenta.