Cerebralna paraliza je predstavlja skupinu sindroma motoričkog oštećenja neprogresivne prirode koji su posljedica lezije ili anomalija mozga u ranim fazama njegova razvoja. Ovo stanje prvenstveno je vezano uz poremećaj posture i pokreta, no prate ga brojna dodatna oštećenja i sekundarni problemi koji mogu imati veliki utjecaj na djetetov zdravstveni status i kvalitetu života. Iako se cerebralna paraliza javlja kod dva do tri od 1000 rođena djeteta, smatra se najčešćim uzrokom teške fizičke ometenosti u djece. Dijagnoza se postavlja kod djece kod koje je uočen usporeni razvoj motorike, koji se potvrđuje nalazima magnetske rezonancije. Najupečatljiviji dio kliničke slike cerebralne paralize je promijenjen tonus (mišićna napetost), postura (stav) i kretanje, no uz to su prisutna i dodatna oštećenja: senzomotorički poremećaji, smetnje u razvoju, perceptivno kognitivne smetnje, sociofunkcionalni problemi svakodnevnog življenja, emocionalni poremećaji, epilepsija, vidni i slušni poremećaji, mentalna zaostalost itd. Terapija djeteta sa cerebralnom paralizom usmjerena je na ostvarivanje zadanog cilja. Dva glavna cilja su smanjiti komplikacije uzrokovane cerebralnom paralizom i poboljšati sposobnost usvajanja novih vještina. Dodatni ciljevi su edukacija roditelja, smanjenje tjelesnih deformacija i poboljšanje pokretljivosti. U povećanju stupnja kvalitete života osoba s cerebralnom paralizom i članova njihovih obitelji važnu ulogu ima medicinska sestra/tehničar. Cerebralna paraliza stanje je koje postoji tijekom cijelog života, sestrinska skrb uključuje djelovanje na svim razinama zdravstvene zaštite kroz sve razvojne dobi života osoba s cerebralnom paralizom. Uloga medicinske sestre u povećanju kvalitete života članova obitelji i osoba sa cerebralnom paralizom temelji se na poboljšanju stupnja izvršavanja svakodnevnih i istodobno uvriježenih aktivnosti.