Vitamin D jedan je od najvažnijih hormona za ljudsko zdravlje. U 17. stoljeću znanstvenici su prvi puta počeli pisati o rahitisu kao o bolesti kostiju koja nastaje zbog nedostatka kalcija, no nisu znali koju su njezini uzroci te kako se liječi. Rahitis je bolest kostiju tijekom razvoja zbog poteškoća u mineralizaciji, zbog nedostatka kalcija i fosfora. Tijekom godina istraživanja ustanovljeno je da na to znatno utječe zemljopisni čimbenik. Ljudi koji su živjeli u područjima udaljenim od ekvatora češće su obolijevali od rahitisa. Shvatili su da postoji još jedna tvar osim kalcija i fosfora kojom se može spriječiti i izliječiti rahitis. Godine 1922. tu su tvar nazvali vitamin D jer su bili sigurni da je riječ o tvari koju unosimo hranom. Tijekom godina istraživanja su pokazala da hrana zapravo nije glavni izvor ovog vitamina, već da je najveći i najvažniji izvor sunce. Postoje dva oblika vitamina D (kalciferol), a to su vitamin D2 ili ergokalciferol i vitamin D3 ili kolekalciferol. Nedavna istraživanja su pokazala da je vitamin D3, odnosno kolekalciferol, dvostruko učinkovitiji od vitamina D2 u većim dozama. Kada govorimo o razini vitamina D zapravo mislimo na razinu kalcidiola koji je predhormon i pokazuje razinu raspoloživog vitamina D u serumu. Vitamin D bitan je za apsorpciju kalcija i fosfora iz hrane te održavanje njihove koncentracije u krvi. On utječe na zdravlje kostiju i pravilan rad svih organa. Nedostatak vitamina D u cijelom je svijetu priznata pandemija, a posljedice za zdravlje mogu biti tragične. Najpoznatiji simptomi nedostatka ovog vitamina u ljudskom tijelu su slabost, depresija, prekomjerna tjelesna težina, česte infekcije, autoimune bolesti i prekomjerno znojenje. Da bi zasitili svoj organizam vitaminom D i zadovoljili dnevne potrebe te tako možda spriječili nastanak određenih bolesti koje nedostatak ovog vitamina može prouzročiti, njegove izvore moramo tražiti u suncu, hrani, lijekovima, dodacima prehrani te odlaskom u solarij(UVB zračenje). Tražeći odgovor na pitanje o optimalnoj dnevnoj dozi ovog vitamina naići ćemo na razne odgovore i velika odstupanja između njih. Prema Europskoj agenciji za sigurnost hrane ta doza iznosi 2.000 internacionalnih jedinica za odraslu osobnu, dok najviša sigurna doza iznosi duplo više, 4.000 i.j. Neki znanstvenici pak smatraju da je 10.000 i.j. siguran dnevni unos.