Inkontinencija je nemogućnost kontroliranja mokrenja, a obuhvaća smetnje od povremeno „bježanja“ mokraće do kompletne nemogućnosti zadržavanja mokraće. Inkontinencija se češće javlja u starijih osoba, sa predominantnom zahvaćenošću žena, te se smatra da u gotovo 20% žena postoji neki tip inkontinencije urina (1). Inkontinencija utječe na sve aspekte života pacijenta i njegove obitelji. Ozbiljno narušava kvalitetu života, te predstavlja značajan medicinski, društveni i ekonomski problem. Dovodi do gubitka samopoštovanja, izoliranosti i povlačenja u sebe. Na žalost, inkontinencija je za javnost još uvijek tabu tema. Mnogi ne žele priznati drugima, a katkada ni sebi da pate od inkontinencije. Dob, spol, rasa, menopauza, porod, pušenje, pretilost te druge bolesti predstavljaju rizične čimbenike za nastanak inkontinencije. Dijagnoza urinarne inkontinencije postavlja se detaljnom medicinskom dijagnozom, fizikalnim pregledom, rutinskim laboratorijskim pretragama (biokemijski pregled urina, urinokultura). U pojedinim je slučajevima potrebno učiniti specifične i dodatne urodinamske pretrage (uroflow, cistometrija, profilometrija). Utvrđivanje tipa inkontinencije, a time i uzroka, omogućava uspješno liječenje i izlječenje u 80% slučajeva. Liječenje inkontinencije urina može se provoditi konzervativnim (fizikalna terapija, mehanička sredstva, medikamentozna terapija) i kirurškim metodama (klasične i minimalno invazivne). Prilikom procjene stanja pacijenta s inkontinencijom urina važno je prikupljanje što većeg broja podataka, na temelju kojih se utvrđuje potreba za zdravstvenom njegom. U svrhu planiranja zdravstvene njege procjenjuje se: vrsta inkontinencije, trajanje i težina inkontinencije, okolnosti u kojima se očituje, unos tekućine, koža perinealnog područja, psihičke reakcije i odnos bolesnika prema inkontinenciji. Tijekom planiranja zdravstvene njege inkontinentnog bolesnika posebnu pažnju trebamo obratiti na poboljšanje kvalitete života te edukaciju sprovoditi u tom smjeru. Medicinska sestra utvrđuje sestrinske dijagnoze te zajedno s pacijentom određuje realne ciljeve i odabire najznačajnije intervencije usmjerene prema izlječenju inkontinencije, ponovnom uspostavljanju potpune ili djelomične kontrole nad mokrenjem, ublažavanju tjelesnih i psihičkih posljedica mokrenja. Pružanje podrške i dobra edukacija vrlo su važan segment u poboljšanju kvalitete života pacijenata s inkontinencijom urina.