Komunikacija je prenošenje poruka od pošiljatelja do primatelja. Postoje dvije osnovne podjele komunikacije. S obzirom na način komuniciranja postoji podjela na verbalnu i neverbalnu komunikaciju. S obzirom na svrhu, komunikacija se dijeli na informacijsku (dijagnostičku) komunikaciju i terapijsku komunikaciju. Komunikacijske vještine važan su čimbenik za uspješnost u provođenju svakodnevnih radnih zadataka medicinske sestre. Ovladavanje metodama koje omogućuju visok stupanj u kvaliteti komunikacije preduvjet je za provođenje sigurne i učinkovite zdravstvene njege. Uspješna komunikacija s djecom snažan je faktor psihosocijalnog razvoja i značajan faktor u procesu liječenja. Uspjeh komunikacije s djecom i adolescentima ovisi o našem poznavanju specifičnosti pojedine faze razvoja, kao i o stupnju razvoja djeteta i adolescenta te situaciji u kojoj se nalazi. Komunikacijske vještine pružatelja zdravstvene skrbi važne su za roditelje bolesne djece. Roditelji žele čuti medicinske vijesti od pouzdanog izvora, nekoga s kim imaju uspostavljen brižan odnos. Odrasle bolesnike uglavnom zanimaju informacije o prognozi, trajanju bolesti i pojedinosti o liječenju, ozbiljnosti pojedinih simptoma, učincima i svrsi terapije te kakvi će biti učinci eventualnih terapijskih i operativnih zahvata na njihove tjelesne i psihičke funkcije. Bolesnici koji su pravovremeno, ispravno i sveobuhvatno informirani o svojoj bolesti znatno su manje zabrinuti i tjeskobni što pozitivno djeluje na učinkovitost zdravstvene njege i skrbi. Za uspješnu komunikaciju sa starijim ljudima prije svega je važno shvatiti jedinstvenost osobe, procijeniti opću razinu funkcioniranja osobe, izbjeći stereotip o starijoj osobi kao tjelesno i mentalno promijenjenoj i prilagoditi se specifičnostima vezanim uz dob bolesnika.