Gliomi su česti tumori središnjeg živčanog sustava u odraslih, a glioblastomi, koji imaju najlošiju prognzu, najsmrtonosniji su od svih glioma. Oni odgovaraju IV. stupnju, najmalignijem obliku astrocitoma. Čine približno 15% svih tumora mozga i oko dvije trećine svih slučajeva astrocitoma. Mogu se pojaviti u bilo kojoj životnoj dobi ali se najčešće javljaju između četrdesete i sedamdesete godine života, nešto češće u muškaraca nego u žena. Standarno liječenje glioblastoma uključuje kiruršku resekciju praćenu kemoterapijom i radioterapijom. Unatoč tome, preživljavanje pacijenata s glioblastomom je samo 12-14 mjeseci nakon dijagnoze. Trenutna klasifikacija glioblastoma Svjetske Zdravstvene Organizacije (SZO) temelji se na histološkim karakteristikama tumora, koje često ne prikazuju njihove molekularne razlike. Definicija glioblastoma SZO temelji se na prisutnosti astrocitnih neoplazmi s mikrovaskularnom proliferacijom ili tumorskom nekrozom. Molekularnim metodama identificirani su molekularni podtipovi što je dovelo do napretka u klasifikaciji glioblastoma, bolje podjele pacijenata, ciljane terapije te predviđanja ishoda bolesti. Uz napredak u preciznosti personaliziranog liječenja, terapijske opcije za različite tumore postale su ovisne o molekularnom profilu pacijenta. Glioblastomi su jedni od tumora čiji odgovor na terapiju uvelike ovisi o molekularnim karakteristikama tumora. Poznavanje genetičkog profila svakog pacijenta pomaže u donošenju odluke o najboljoj vrsti terapije. Glioblastomi s IDH (gen izocitrat dehidrogenaze) mutacijom (sekundarni) razlikuju se od glioblastoma bez IDH mutacije (primarni) obzirom na molekularne i kliničke karakteristike te prognozu. Pronađeno je da glioblastomi u djece imaju mutaciju u histonskom genu H3F3A (H3 histon, obitelj 3A) te se mogu smatrati trećom velikom skupinom glioblastoma, uz primarni (divlji tip IDH1/2) i sekundarni (mutirani IDH1/2) glioblastom odraslih. Glioblastomi imaju visoko mutiran genom koji je karakteriziran deregulacijom mnogih ključnih signalnih puteva. Oni uključuju rast, proliferaciju, preživljavanje i apoptozu. Klinički relevantne genetske i epigenetske abnormalnosti glioblastoma uključuju mutacije IDH1/2 (izocitrat dehidrogenaza 1 i 2), EGFR (receptor epidermalnog faktora rasta), PDGFRA (receptor trombocitnog faktora rasta alfa) i NF1 (neurofibromatoza tip1) gena, promjene u metilaciji MGMT (O-6-metilgvanin-DNA metiltransferaza) promotorskog gena te mutacije hTERT (ljudska reverzna transkriptaza telomeraze) promotora. Ti markeri mogu biti iskorišteni u boljem sustavu klasifikacije i u procesu donošenja točnijih kliničkih odluka.