Abstract | U ovom radu obrađena je tema „ Zbrinjavanje djeteta s Down sindromom“. Cilj rada bio je prikazati što je to Down sindrom i kako on nastaje, zatim kako se dijagnosticira, koje su njegove glavne karakteristike, koje se poteškoće mogu javiti, kakvu ulogu ima medicinska sestra u zbrinjavanju djeteta s Down sindromom, te koje se sestrinske dijagnoze najčešće javljaju kod te djece.
Down sindrom je kromosomski poremećaj koji nastaje uslijed viška jednog kromosoma ili dijela kromosoma u jezgri svake stanice tijela. Umjesto 2 kromosoma 21, osobe s Down sindromom imaju 3 kromosoma 21, odnosno trisomiju. Down sindrom pogađa sve rasne skupine i može se javiti u bilo kojoj obitelji. Poznato je da kod žena starijih od 35-te godine postoji povećani rizik da rode dijete s Down sindromom. Njihovo dijagnosticiranje u trudnoći potvrđuje se analizom plodnih ovoja ili amniocentezom. Dijete s Down sindromom ima specifičan fizički izgled, a karakteristike su: mišićna hipotonija, smanjena napetost u mišićima, kratki i široki vrat s previše kože i masnog tkiva, kosi položaj očnih otvora, te okruglo lice. Djeca s Down sindromom se rađaju sa manjom tjelesnom težinom, a većina djece boluju od lake do umjerene mentalne retardacije. Kod osoba s Down sindromom moguće su neke zdravstvene poteškoće kao što su problemi sa hranjenjem, kožom, jezikom, imunitetom, srčanim greškama, problemi sa probavom i dr.
Specifičnosti skrbi te djece temelje se na ranim intervencijama i interdiscipliniranom zbrinjavanju koje podrazumijeva uključivanje u najranijoj dobi kako bi se potaknuo cjelokupan razvoj uz interakciju sa okolinom, a s druge strane osigurava podršku i ohrabrenje u cilju kvalitetnog roditeljstva. Sa gledišta zdravstvene skrbi potrebno je na vrijeme uočiti zdravstvene teškoće te što prije uz aktivan odnos, angažman obitelji, stručnih timova i visoke kvalitete sestrinske skrbi pridonijeti cjelokupnoj habilitaciji osoba s Down sindromom. Osobe s Down sindromom ne treba gledati kao različite nego kao osobe koje imaju neke dodatne potrebe. Te njihove dodatne potrebe, koje mogu biti medicinske i edukacijske, ne moraju ih isključiti iz mogućnosti za učenje i socijalne odnose od kojih svi imaju velike koristi, kako osobe s Down sindromom tako i osobe bez teškoća koje su u njihovom okruženju (1). |