U radu je istražena problematika skladištenja, pročišćavanja i odlaganja otpada na brodovima, kao i najbitnije konvencije koje se time bave. Očuvanje čistoće mora i morskog okoliša od velike je važnosti za opstanak sveukupne flore i faune, a time i za opstanak čovječanstva. Konvencije u svezi sprečavanja onečišćenja mora donose se kako bi služile kao skup pravila ponašanja ljudi usko vezanih uz more i brodove te u svrhu edukacije, kako njih tako i ostalog pučanstva s ciljem sprečavanja onečišćenja morskog okoliša. Ukoliko dođe do slučajnih onečišćenja morskog okoliša istim konvencijama ljudi će se služiti kako bi se što kvalitetnije i efikasnije spriječilo daljnje onečišćenje i uklonila šteta nastalog. Konvencije pokrivaju i tematiku zaštićenih područja, kao i osobito osjetljivih područja, koja su iznimno bitna zbog svog položaja ili zaštićenih vrsta koje se nalaze u njima. Promet takvim područjima reguliran je posebnim pravilima, i kršenjem tih pravila dolazi do kršenja zakona, što rezultira kažnjavanjem od strane države u kojoj se kršenje tih pravila dogodilo. Pojavom prve konvencije o sprečavanju onečišćenja mora, OILPOL konvencije, započelo je prihvaćanje spoznaje o važnosti morskog okoliša i edukacija o sprečavanju zagađenja istog. Neovisno o tome što se OILPOL konvencija bazirala samo na onečišćenju uljem, pokrenula je ljude na razmišljanje i provođenje raznih ispitivanja što je rezultiralo prvo nadopunjavanjem iste, kako i razvijanjem novih konvencija, od kojih je za ovu temu najbitnija MARPOL konvencija. MARPOL konvencija sadrži sva pravila navedena u OILPOL konvenciji kao i mnoštvo drugih koja su se bazirala na postupanju sa svim ostalim vrstama otpada. MARPOL konvencija podigla je ljudsku svijest kako o samom značenju morskog okoliša tako i o obvezi svakog čovjeka u sprečavanju onečišćenja mora. Konvencija o zaštiti morskog okoliša i obalnog područja Sredozemlja (Barcelonska konvencija) je još jedna konvencija koja je nastala u svrhu sprečavanja zagađivanja mora i očuvanja prirodnih dobara, ali u ovom slučaju u području Sredozemlja. Nastala je 1976., ali je izmijenjena 1995. mijenjanjem samog imena konvencije i imena jednog od protokola. Nakon izmjene, protokolom je zabranjeno ne samo potapanje otpadnih tvari s brodova, već i spaljivanje otpada na moru. Konvencija koja je usmjerena na mjere za sprečavanje, smanjivanje i nadziranje onečišćenja morskog okoliša je Konvencija UN – a o pravu mora. Konvencija je prvi međunarodni ugovor koji sadrži cjelovit sustav međunarodnopravnih normi u svezi sa zaštitom i očuvanjem morskog okoliša. S obzirom na različite vrste otpada koje se akumuliraju na brodovima tako i postupanje s otpadom funkcionira na razne načine kako bi se izbjeglo nakupljanje prevelikih količina otpada kako otpadnih i zauljenih voda, tako i svog ostalog otpada. Pravilno skladištenje provodi se pomoću spremnika određenih boja u svrhu olakšavanja razvrstavanja svih vrsta otpada. Pročišćavanje se provodi raznim sustavima na brodovima koji obrade i pročiste otpad do stadija u kojem nije više toliko štetan za morski okoliš. Spalionice se isto koriste u svrhu smanjivanja količine otpada, i koriste se na putničkim i teretnim brodovima. Neovisno o vrsti broda, potrebno je bilježiti količine otpada prije i poslije spaljivanja otpada, kao i vrijeme početka i kraja spaljivanja. Ovisno o vrsti otpada, odlučuje se hoće li spaljivanje proći bezopasno za okoliš ili neće, u slučaju kad bi se riskirala proizvodnja prevelikih količina spojeva opasnih za okoliš spaljivanje se obustavlja. Odlaganje otpada vrši se u lučke uređaje za odlaganje otpada, tek nakon što se najavi odlaganje otpada unutar određenog roka za najavu i dogovora s privatnim centrima za zbrinjavanje otpada u lukama. Također, se u određene knjige popunjavaju podaci o postupanju s otpadom, kako bi se postupanje s otpadom olakšalo posadi broda i kako bi se omogućilo lakše nadgledanje postupanja s otpadom od strane inspektora.