Postporođajna depresija (u daljnjem tekstu PD) se javlja kod čak 10 do 15% žena i može imati dugotrajne posljedice za cijelu obitelj. Stoga je važna mogućnost identificiranja uzroka, koji mogu biti raznoliki, te identificiranja rizične skupine žena za razvoj PD, zbog preventivnog djelovanja. Postoji velik broj bioloških, psiholoških i socijalnih čimbenika koji povećavaju rizik za razvoj PD koje je važno prepoznati, s obzirom da 85% žena doživi neku vrstu promjene raspoloženja i ponašanja nakon poroda, te ne moraju svi upućivati na PD. Također, PD može pogoditi oba spola. Najčešći poremećaji su postpartalna tuga, poznata i kao ''baby blues'', ne-psihotična PD, te purperalna psihoza. U ovom radu biti će opisani svi navedeni poremećaji i čimbenici rizika, te metode liječenja i same prevencije u koju spadaju i neke fizioterapijske metode. Liječenje PD se uglavnom sastoji od adekvatne psihoterapije, te eventualnog uzimanja antidepresiva ili anksiolitika, dok je kod blažih simptoma ponekad dovoljno i savjetovanje psihologa te emocionalna potpora bližnjih. Prije dijagnosticiranja PD, a posebno prije uzimanja antidepresiva, bitno je napraviti krvne pretrage te provjeriti hormone štitnjače, kako bi utvrdili radi li se o postporođajnoj hipotireozi, zbog prirodnog usporavanja rada štitnjače tokom trudnoće. Postoje rasprave o tome postoji li potreba za „poslijeporođajnom depresijom“ kao zasebnom dijagnozom. U sklopu tih rasprava Whiffen (1) smatra da PD nije drugačija od depresije nepovezane s porodom, što predstavlja hipotezu da je porod okidač za početak depresije. Međutim, rezultati drugih istraživanja, također spomenutih u ovome radu, pokazuju da su anksiozni simptomi mnogo češći dio kliničke slike u slučaju PD nego depresije izvan purperija, idu u prilog tome da PD ipak ima svoje specifičnosti u odnosu na depresiju ne povezanu s porodom, te su razlog više da se PD zadrži kao zasebni entitet u klasifikacijama psihičkih poremećaja.