Optimalna postura stanje je mišićne i skeletne ravnoteže koja štiti potporne strukture tijela od ozljeda ili progresije deformiteta, doprinoseći maksimalnoj učinkovitosti funkcioniranja tijela. Narušena učinkovitost funkcioniranja tijela rezultat je posturalne disfunkcije, čiji uzrok mogu biti posturalni ili strukturalni faktori. Posturalna disfunkcija dovodi do pojave mišićnog disbalansa. Pri mišićnom disbalansu dolazi do promijenjenog odnosa i ravnoteže mišića koji su skloni inhibiciji i slabosti, te onih koji su skloni napetosti i skraćivanju. Postoje dva pristupa mišićnom disbalansu. Biomehanički pristup mišićnom disbalansu nalaže da mišićni disbalans proizlazi iz ponavljajućih pokreta u jednom smjeru ili zadržavanjem istog položaja kroz dulje vremensko razdoblje, dok neuromuskularni pristup mišićnom disbalansu nalaže da mišićni disbalans proizlazi iz neuromuskularnog disbalansa, odnosno predispozicije pojedinih mišićnih skupina da postanu napete ili slabe. Mišićni disbalans rezultira posturalnim devijacijama kralježnice i ukriženim sindromima. Posturalne devijacije kralježnice dovode do povećanja ili smanjenja fizioloških krivulja kralježnice, kao i do pojave lateralne zakrivljenosti i rotacije kralježnice, dovodeći do napetosti i stresa zglobova i ligamenata, skraćenja i izduženja mišića što smanjuje njihovu učinkovitost, kao i do pojave boli. Ukriženi sindromi dovode do različitih uzoraka aktivacije pojedinih mišićnih skupina. Određeni mišići postaju neurološki preopterećeni, dok drugi mišići postaju neurološki neopterećeni. Fizioterapijski pristup posturalnom disbalansu naglašava upotrebu korektivnih vježbi u svrhu ponovnog postizanja mišićne i skeletne ravnoteže, te neutralizacije mišićnog disbalansa. Korektivne vježbe služe prepoznavanju neuromuskuloskeletnih disfunkcija, razvijanju plana djelovanja i provođenju integrirane korektivne strategije pomoću tehnika inhibicije, mobilizacije i aktivacije. Tehnike inhibicije koriste se za oslobađanje napetosti, kao i smanjenje aktivnosti preaktivnih mišića u tijelu. Tehnike mobilizacije koriste se za elongaciju mehanički skraćenog mišića i vezivnog tkiva kako bismo povećali njihovu duljinu i opseg pokreta u zglobu. Tehnike aktivacije i integracije koriste se za povećanje aktivacije neaktivnih mišića i njihovo reeduciranje. Fizioterapeuti koriste i specijalne tehnike poput trigger point terapije, mišićno energetske tehnike, PNF koncepta, neurokinetičke terapije i Kinesio Taping metode.