Abstract | Bipolarni afektivni poremećaj jedan je od najčešćih psihičkih poremećaja u svijetu. Prema DSM-5 klasifikaciji, bipolarni poremećaj dijeli se na: bipolarni poremećaj tip 1, bipolarni poremećaj tip 2, ciklotimija i nespecifični bipolarni poremećaj. Liječenje bipolarnog poremećaja ovisi o fazi u kojoj se pacijent nalazi, tj. farmakološka i nefarmakološka terapija zavise o prevladavanju depresivne ili manične faze. Unatoč tome, bipolarni poremećaj u široj je javnosti i dalje neprepoznat kao stvarna bolest. Pacijenti u depresivnoj fazi često su nazivani lijenima i slabićima, te doživljavaju izrazitu stigmu unutar društva, dok se manični pacijenti često smatraju lakrdijašima. Povišeno stanje raspoloženja prihvaćenije je u društvu nego depresija. Radi toga, dolazi do velikog broja neprepoznatih i neliječenih slučajeva bipolarnog poremećaja. Uz to, radi otežanog prepoznavanja i diferenciranja pojedinih stanja unutar bipolarnog spektra, proces liječenja još je više otežan. Medicinska sestra vitalan je dio svakog zdravstvenog tima. U psihijatrijskom zdravstvenom timu ona je još važnija, upravo radi toga što se radi o psihičkoj bolesti, a ona kao djelatnik koji provodi većinu vremena s pacijentom ima izuzetan utjecaj na daljnje liječenje i konačan ishod liječenja. S obzirom da je jedan od najvećih problema s kojima se medicinska sestra suočava upravo mogućnost suicida, ona mora biti izrazito educirana tako da je u stanju na vrijeme prepoznati znakove koji upućuju na suicid. Općenito govoreći, medicinska sestra koja brine za bipolarnog bolesnika trebala bi pratit opća načela sestrinske skrbi, biti u stanju prepoznati znakove koji upućuju na promjenu stanja, biti u mogućnosti educirati bolesnika i njegovu okolinu o bolesti, terapiji, mogućim nuspojava i ostalim sastavnicama liječenja. Uz to, medicinska sestra bi konstantno trebala raditi na razbijanju stigme koja se veže uz psihijatrijske bolesnike, kao i na uklanjanju samostigmatizacije kod pacijenata. |