| Abstract | Danas je još uvijek veliki izazov i problem dijagnostike poremećaja prokrvljenosti plućnog parenhima uzrokovanog tromboemboličnom bolesti pluća. Naime, znakovi bolesti nisu dovoljno specifični, a javljaju se kao akutna dispneja, tahipneja, kašalj, pleuralna bol u prsima. Plućna embolija nastaje kada embolusi znenada začepi krvnu žilu, a isti može biti mast, koštana srž, zračni mjehur, plodna voda, tromb ili prodor malignih stanica iz okoline. U slučaju začepljenja velikih krvnih žila embolusom, ... More plućno tkivo biva nedovoljno opskrbljeno krvlju, te često puta nije moguće spriječiti njegovo propadanje. Oko 10% ljudi zbog bolesti plućnog parenhima može doživjeti nastanak plućnog infarkta, a čak i pojavu iznenadne smrti, ukoliko je plućna cirkulacija ireverzibilno kompromitirana velikim krvnim ugrušcima. Uzroci nastajanja ugruška mogu biti posljedica kirurških zahvata, nedovoljna pokretljivost, prijelom noge ili kuka, moždani i/ili srčani udar te sklonost i bolesti zgrušavanja krvi. Najčešći tip krvnog ugruška je tromb koji se stvara u venama donjih ekstremiteta, te ukoliko se otkine, može putovati u pluća. Početni znakovi plućne embolije mogu biti oštra bol u prsima, otežano disanje, uz moguću glavobolju, grčeve, a u težim slučajevima i plavu boju kože. Plućni infarkt uzrokuje kašalj, uz mogući crveni sadržaj iskašlja, oštru bol pri disanju i povišenu tjelesnu temperaturu. Simptomi plućne embolije često su asimptomatski, a ukoliko su izraženi, često su i nespecifični, dok ponekad dolaze naglo, uz nespecifičnu kliničku sliku koja se može razvijati i nekoliko sati. Za dijagnostiku plućne embolije koriste se neinvazivne pretrage (npr. D-dimeri u plazmi; rendgenogram prsnog koša; scintigrafija pluća; ehokardiografija, ultrasonografija, spiralni CT), kao i invazivna pretraga - plućna angiografija. Rengenogram pluća može ukazivati na promjene krvožilnog sustava, ili eventualno znakove plućnog infarkta, često i bez jasne potvrde embolije. Elektrokardiogram ukazuje na abnormalnosti, no one su često prolazne. Najčešće se rabe perfuzijska i ventilacijska scintigrafija pluća. Perfuzijska scintigrafija oslikava prokrvljenost pluća, te uredan nalaz ukazuje da osoba nema značajnih začepljenja krvnih žila. Perfuzijska scintigrafija se nadopunjuje i kombinira ventilacijskom scintigrafijom gdje osoba udiše radioaktivni plin ili aerosol. Ventilacijskom scintigrafijom procjenjuje se ventiliranost plućnog parenhima. Naime, nepodudarnost nalaza perfuzijskog u odnosu na ventilacijski scintigram upućuje na začepljenje krvne žile pluća, odnosno utvrdit će se smanjena i poremećena prokrvljenost regije kao posljedice zahvaćene embolusom, dok neće biti značajne poremećenosti ventiliranosti dotičnog segmenta pluća. Kod scintigrafije pluća koriste se radiofarmaci koji se nakon aplikacije nakupljaju u plućima. Za perfuzijsku scintigrafiju koristimo Tc-99 m MAA i Tc-99 m HAM koji se injiciraju intravenski. Kod ventilacijske scintigrafije danas se koriste radioaktivni aerosoli od kojih je najčešće primjenjivan aerosol otopine DTPA obilježen s Tc-99 m, te čestice ugljika obilježene Tc-99 m nazvane tehnegasom. Plućna arteriografija kao invazivna pretraga uz određeni rizik i nelagodu, predstavlja najtočniju metodu dijagnosticiranja plućne embolije, jer ukazuje na točnu lokalizaciju kao i obim opstrukcije plućne arterije. Less |
