Suvremena radiološka dijagnostika kralježnice, osim radiografije obuhvaća i obradu višeslojnim uređajem za kompjutoriziranu tomografiju (MSCT) te uređajem za magnetnu rezonanciju (MR). Obzirom na širok dijapazon bolesti i stanje bolesnika, ponekad i uz otežanu suradnju bolesnika, nije uvijek moguće postići odgovarajuće snimanje samo standardnim protokolima te se u puno slučajeva moraju učiniti i modifikacije. Najkompliciraniji postupci snimanja i najučestalija uporaba modificiranih tehnika javljaju se kod pretraga u kojima su pacijenti mala djeca, osobe starije životne dobi, teže pokretni ili nepokretni uz otežanu komunikaciju. Takvi pacijenti uglavnom nisu spremni na suradnju s radiološkim tehnologom i ostalim medicinskom osobljem, kao što su pokretni i komunikativni pacijenti. Također, snimke se modificiraju i, primjerice, u jedinicama intenzivnog liječenja i hitnoj službi. U navedenim situacijama radiološki tehnolog pacijentima mora pristupiti s više obzira te obratiti posebnu pozornost na sigurnost pacijenta (pripaziti da pacijent ne padne sa stola i da se dodatno ne ozlijedi, po potrebi fiksirati pacijenta). Uz to, potrebno je snimanje obaviti što brže kako bi se pacijent minimalno ozračio i u kratkom vremenu dijagnostički obradio. Tada se, kao i kod svakog radiološkog snimanja, primjenjuje princip ALARA (engl. As Low As Reasonable Achievable) – najmanja doza zračenja u najkraćem mogućem vremenu. Radiološki tehnolog mora poznavati različite modificirane tehnike i njihovu primjenu, kako bi odgovorio na klinička pitanja kod pacijenata s poteškoćama u namještaju ili drugim zdravstvenim problemima. Mora biti sposoban sam i u timskoj suradnji s ostalim medicinskim osobljem napraviti kvalitetnu snimku iz koje je moguće napisati potreban nalaz. Svom radu uvijek i u svakoj prilici mora pristupiti savjesno i odgovorno. Cilj ovog rada je opis standardnih i modificiranih metoda u suvremenom oslikavanju kralježnice te definiranje njihovih prednosti i nedostataka.