Ovaj rad se bavi problematikom hospitalizma kod djece oboljele i liječene od malignih bolesti. Cilj rada je približiti zdravstvenim djelatnicima i svima koji su na neki način dotaknuti problematikom djece oboljele od malignih bolesti važnost radne terapije u procesu liječenja onkološki oboljelog djeteta. Osim klasičnog liječenja primarne bolesti, vrlo je važno ne zanemarivati djetetove osjećaje i šok zbog novonastale situacije. Treba imati na umu da je dijete, iz svoje sigurne okoline, rutine i svakodnevnih aktivnosti, dijagnosticiranjem maligne bolesti, naglo prebačeno u nepoznato bolničko okruženje, odvojeno od obitelji i prijatelja te suočeno s mnogim neugodnim i bolnim postupcima dijagnostike i primanja terapije. Rad se bavi prevencijom hospitalizma kod takve djece. Hospitalizam uključuje sve psihološke i tjelesne poremećaje uzrokovane dugotrajnim boravkom u bolnici. U radu će biti prikazana uloga radnog terapeuta u prevenciji hospitalizma i aktivnosti koje radni terapeuti u suradnji s medicinskim sestrama, liječnicima i psiholozima mogu provoditi kako bi se djeci olakšalo vjerojatno najteže razdoblje u životu. Također je bitno u cijeli proces uključiti roditelje ili skrbnike djeteta, braću, sestre i prijatelje. Dijete mora biti unaprijed upoznato što će mu se događati kada dođe u bolnicu jer se time smanjuje razina anksioznosti. Sukladno djetetovoj dobi, prikladnim riječnikom mu treba objasniti procedure kojima će biti podvrgnuto. Idealno bi bilo da bar jedan član obitelji može doći bilo kad u posjetu i ostati koliko je potrebno, pa i prespavati s djetetom. Kroz proces liječenja, radni terapeut bi uvijek djetetu unaprijed trebao objasniti što ga očekuje. S djetetom uvijek moramo biti iskreni kako ne bi izgubili njegovo povjerenje. Treba birati svakodnevne aktivnosti sukladno djetetovom zdravstvenom stanju, željama i mogućnostima koje se nude u bolnici. Kada je liječenje završeno, dijete se pred novom prilagodbom. Treba se vratiti natrag u svoju okolinu, svojim školskim obavezama i aktivnostima slobodnog vremena. Neke aktivnosti možda više neće biti u stanju obavljati, pa će se osjećati izolirano od svojih vršnjaka. Radnom terapeutu je uloga procijeniti djetetove mogućnosti i analizirati različite aktivnosti. Ako dijete pohađa školu, potrebno je educirati nastavnike i razred djeteta. Naime, djeca mogu misliti kako je rak zarazan, izbjegavati dijete kada se vrati u školu i postavljati neprimjerena i neugodna pitanja. Nastavnici često ne znaju kako se postaviti prema djetetu koje je liječeno od maligne bolesti. Takvo ponašanje djece i nastavnika uvelike odmaže prilagodbu djeteta na ponovni polazak nastave. Najbitnije je da dijete tijekom liječenja uvijek ima nekoga kome vjeruje i na koga se može osloniti, nekoga tko će ga „voditi“ kada mu je teško i koga može sve pitati i znati da će dobiti iskren odgovor. To upravo može biti radni terapeut u suradnji s ostalim zdravstvenim timom na odjelu. Također, kada se dijete nakon liječenja vraća u staru okolinu, taj prijelaz mu treba olakšati, prolaziti svaki korak s njim te mu olakšati moguće promjene koje treba donijeti u životu poslije liječenja.