Cerebralna paraliza spada u skupinu teških neurorazvojnih poremećaja te je opisana kao izrazito kompleksno stanje koje utječe na razvoj i kvalitetu života djeteta. Rezultat je neprogresivnog oštećenja mozga u fetalnoj ili ranoj dojenačkoj dobi. Razlikujemo spastični, diskinetski i ataksični oblik. Svaki navedeni tip CP ima svoj podtip ili podskupinu dijeleći spastični oblik na bilateralni i unilateralni, distoni i koreoatetotski – diskinetski oblik. Spastični poremećaji su zastupljeni u najvećem broju slučajeva, čak 80% dok su ataksični poremećaji prisutni u svega 5% slučajeva. Spastični poremećaji posljedica su oštećenja gornjih motornih puteva, odnosno nedostatka inhibicijske kontrole viših razina središnjeg živčanog sustava. Karakterizira ih povišen tonus adduktorne muskulature, fenomen „džepnog nožića“, genua valga (x noge), nemogućnost prijenosa težine na zdjelicu, a tipičan je i položaj „škara“. Naglasak je na ranoj intervenciji. Naime, zbog plastičnosti mozga i njegove velike sposobnosti prilagodbe, rana intervencija se provodi u dobi djeteta od 3 do 4 mjeseca. Najčešće primjenjivani fizioterapijski postupci uključuju terapiju po Bobath-u ili neurorazvojna terapija, terapija po Vojti, Hallwick koncept. Svakom djetetu potrebno je pružiti individualnu intervenciju u skladu sa svojim potrebama što često znači da pojedina terapija neće davati iste rezultate kod svakog djeteta. Ustrajnost i kombinacija standardnih postupaka sa novijim metodama liječenja dovode do značajnih promjena u poboljšanju kvalitete života i lokomociji.