Upale dišnih puteva najčešće se javljaju kod djece predškolske dobi i najčešći su razlog posjete liječniku. Akutni bronhiolitis je akutna infekcija donjih dišnih putova koja se najčešće javlja kod dojenčadi, a razlozi su nezrelost imunološkog sustava i lako širenje infekcije. Najčešći uzročnik je RSV (respiratorni sincicijski virus), iako to mogu biti i drugi virusi (rinovirus, influenca, parainfluenca virus, metapneumovirus, adenovirus). Više od 50% dojenčadi se susreće s ovim virusom u prvoj godini života, a RSV infekcija se najčešće manifestira blažim simptomima kao što su sekrecija iz nosa, blago povišena tjelesna temperatura i kašalj. U malog dojenčeta apneja (prestanak disanja u trajanju dužem od 15 do 20 s) može biti prvi znak bolesti i češće se javlja u nedonoščadi i dojenčadi mlađe od dva mjeseca. Karakteristična je sezonska pojavnost bolesti od kasne jeseni do ranog proljeća. Dijagnoza se postavlja na temelju anamneze i kliničke slike. Liječenje je simptomatsko, a ishod liječenja je u velike većine bolesnika povoljan. Najveći broj bolesnika se uspješno liječi kod kuće, dok je kod manjeg broja djece, zbog pogoršanja simptoma, potrebno bolničko liječenje. U neke djece klinička slika bronhiolitisa može biti vrlo teška i ponekad zahtijevati i mehaničku ventilaciju. Djeca koja boluju od kroničnih plućnih bolesti, imunodeficijencija, imaju prirođene srčane greške ili su rođena kao nedonoščad, sklonija su razviti težu kliničku sliku ove bolesti koju karakteriziraju respiratorne retrakcije (uvlačenje međurebrenih prostora i juguluma), širenje nosnih krila, stenjanje, cijanoza. Oko 3% djece s akutnim bronhiolitisom zahtijeva bolničko liječenje. Većina djece zahtijeva monitoriranje vitalnih funkcija i potporno liječenje dok se ostala terapija primjenjuje individualizirano. Prevencija se odnosi na opće mjere zaštite te specifične mjere (pasivna imunizacija, odnosno primjena gotovih protutijela protiv virusa). Zadaci medicinske sestre u zbrinjavanju bolesnika s akutnim bronhiolitisom su specifični i utemeljeni na educiranosti, stručnosti i znanju, a provode se putem planova zdravstvene njege, ispunjavanjem i izvršavanjem intervencija te evaluacijom svakog postupka. U sve treba uključiti roditelje, te treba vršiti i njihovu edukaciju. Sve to donosi lakšem oporavku bolesnika, a medicinska sestra svojim postupcima postaje ravnopravni član zdravstvenog tima.