Lijek je svaka tvar koja se unosi u organizam ili se primjenjuje na njegovoj površini u svrhu sprječavanja ili liječenja bolesti ili simptoma bolesti. Lijekovi prema podrijetlu mogu biti prirodni i umjetni. Lijek se u organizam može unijeti na više načina, a koji je put primjene lijeka najprikladniji za određenog pacijenta, ovisi o farmakološkim osobinama lijeka, kao i o terapijskim razlozima. Razlikuju se tekući (otopine, mješavine, kapljice, tinkture, klizma, injekcija, oblozi, losion, emulzija), polukruti i mekani oblici lijekova (ljekovite masti, paste, kreme, gel), kruti (prašci, kapsule, lingvalete, tablete, dražeje, orbilete, vaginalete, čepići) i plinoviti oblici lijekova (inhalacije). Pacijent ima pravo i treba znati koji lijek mu je propisan, zašto i koje nuspojave se mogu pojaviti. Pacijent može odbiti uzimanje nekih lijekova. Medicinska sestra sudjeluje u skrbi za pacijenta pri čemu važnu ulogu ima edukacija o terapiji, načinu života po izlasku pacijenta iz bolnice. Liječenje šećerne bolesti sastavni je dio svakidašnjeg života, a osim medicinskog tima (liječnik, medicinska sestra, dijetetičar), značajnu ulogu u procesu liječenja ima i sam pacijent. On mora biti upoznat sa svojom bolešću, mogućim komplikacijama, načinu njihova sprečavanja, metodama liječenja, prilagodbi ponašanja u prehrani, tjelesnoj aktivnosti i higijeni, o svladavanju vještina samopraćenja te o njihovoj primjeni u regulaciji vlastite bolesti samozbrinjavanjem. Samopraćenje podrazumijeva da osoba sa šećernom bolešću sama u svakodnevnom životu kontrolira prehranu, pazi na higijenu tijela, svakodnevno provodi tjelesnu aktivnost, prati razinu glukoze u krvi i mokraći, te prema rezultatima prilagođava stil života i liječenje bolesti. Edukacija pacijenta je jedna od najvažnijih i najčešćih intervencija medicinske sestre i odnosi se na objašnjenja o nastanku bolesti, simptomima i čimbenicima koji dovode do nastanka bolesti te prepoznavanje osobnih čimbenika rizika, načinima liječenja i pravilnom uzimanju lijekova te edukacija o novom načinu života. Prilikom edukacije pacijenta vrši se procjena početnog i usvojenog znanja i prema tome se planira daljnja edukacija. Sam proces edukacije potrebno je prilagoditi kognitivnim sposobnostima pacijenta i njegovim fizičkim mogućnostima. Sestra treba uvijek voditi računa da je to proces koji traje, treba postaviti konkretne ciljeve, s vremenom ih mijenjati, a konačni cilj nije samo usvajanje znanja nego i promjena ponašanja pacijenta.