Neurorazvojne teškoće definiramo kao skupinu teških kroničnih stanja uzrokovanih mentalnim i/ili fizičkim oštećenjima. Osobe s neurorazvojnim teškoćama imaju brojna ograničenja u svakodnevnom funkcioniranju, što je uzrokovano poteškoćama u govoru, motoričkim funkcijama i kognitivnim funkcijama. Najučestaliji neurorazvojni poremećaji su poremećaji autističnog spektra, ADHD, cerebralna paraliza te Downov sindrom. Uzroci ovih stanja uglavnom nisu u potpunosti razjašnjeni te shodno tome nisu ustanovljeni ni potpuno učinkoviti načini liječenja. Upravo zbog navedenih funkcionalnih teškoća i nerazjašnjene etiologije i liječenja, područje neurorazvojnih poremećaja postalo je plodno tlo za razvoj i sve veću upotrebu komplementarnih metoda intervencije. Jedan od najčešćih argumenata zagovaratelja ovakvih metoda liječenja je da su one prirodne te bezopasne za razliku od nekih metoda konvencionalne medicine. Na nesreću brojnih korisnika komplementarnih metoda, neke od njih ipak nisu toliko bezopasne, a učinkovitost nekih ipak je samo rezultat placebo efekta. S druge pak strane, neke od komplementarnih metoda intervencije koriste se već toliko dugo i pokazale su odlične rezultate u liječenju neurorazvojnih teškoća da su postale obavezna dopuna glavnoj terapiji te ih preporučuju i liječnici konvencionalne medicine koji nisu skloni ovakvim vrstama liječenja. U ovom radu napravljen je pregled članaka i istraživanja na temu nekih od komplementarnih metoda intervencije i njihove učinkovitosti kod pojedinih neurorazvojnih teškoća.