Poslijeporođajna depresija je kompleksna reakcija tijela generirana spletom mnogih uzročnika, genetskih i psihosocijalnih, koji se smatraju ključnima za nastanak iste. Za neke osobe depresija je kronično stanje koje traje cijeli život, takve osobe se smatraju „teretom društvu“, njihovim obiteljima i sebi samima. Čak 25% pacijenata u državnim mentalnim bolnicama imaju dijagnozu depresije, dok je statistički dokazana pojava poslijeporođajne depresije u 0,1 – 0,2% majki. Depresivna stanja majke razlikujemo prema stupnju intenziteta simptoma, te su ona „baby blues“, blaži kratkotrajni oblik poremećaja, poslijeporođajna depresija te poslijeporođajna psihoza koja se javlja u manjem broju slučajeva, te stvara pogrešnu, iskrivljenu percepciju a samim time i do opasnosti za dijete. Jedan od poremećaja raspoloženja, poslijeporođajna depresija, skup je simptoma koji otežavaju svakodnevno funkcioniranje te suočavanje sa stresnim situacijama koje sama trudnoća donosi. Posljedice poslijeporođajne depresije mogu se osjetiti ne samo na samoj majci već i na njihovoj djeci, zbog njihove osjetljivosti na vanjske podražaje, koji u ovom slučaju, radi simptomatike bolesti, mogu biti negativni. Simptome možemo podijeliti u dvije skupine, primarne i sekundarne. Primarni simptomi su beznađe, anhedonija i apatija, dok su sekundarni poremećaj libida, spavanja i prehrane. Zbunjenost, nagle promjene emocija te nezainteresiranost za dijete onemogućava majci normalnu brigu za svoje dojenče i predstavlja anksioznost ne samo njoj već i njenoj okolini. Upravo iz tih razloga medicinska sestra ima ključnu ulogu u olakšanju svakodnevnog funkcioniranja bolesnice što postiže usredotočenošću na zdravstvenu njegu i terapijski pristup. Zdravstvena njega majki koje boluju od poslijeporođajne depresije je složen proces koji se sastoji od brige za osobnu higijenu, prehranu, kontrolu izlučevina te opće somatsko stanje bolesnice kao i briga za pravovremeno i pravovaljano uzimanje terapije propisane od strane liječnika. Za potpuno i uspješno izliječenje potrebna je međusobna interakcija farmakoloških i psihoterapijskih tehnika te dobra rehabilitacija i resocijalizacija nakon samog liječenja, u kojem bitan doprinos ima medicinska sestra.